Al Andaluz
Arapsko ime za djelove Iberskog poluotoka pod vlašću muslimana u razdoblju od 711. do 1492. Odnosi se na provinciju Umajadskog kalifata (711-750), Kordovski emirat (o. 750-929), Kordovski kalifat (929-1031) te za njegova taifa (nasljedna) kraljevstva.
Kordovski kalifat oko 1000.
MUSLIMANSKO OSVAJANJE
Pod zapovjedništvom Tarika ibn-Zijada, mala je vojna grupacija u travnju osvaja Gibraltar i, nakon Bitke kod Guadalete u srpnju, u slijedećih 7 godina dovela većinu Poluotoka pod muslimansku vlast.
Prešli su Pirineje, ali ih je tamo porazio Karlo Martel, u bici kod Poitiersa, 732. godine. Do 975. muslimani još povremeno kontroliraju Toulouse, Narbonne, Lyon i obližnje teritorije.
Iberski poluotok, osim Kraljevstva Asturije postao je dio širećeg Umajadskog Kalifata, pod imenom al-Andaluz.13
U početku, al-Andaluzom vladaju guverneri, koje imenuje kalif i to na razdoblje od 3 godine. Međutim, od 740. godine dolazi do serije građanskih ratova između različitih muslimanskih skupina; rezultat je gubitak kontrole Poluotoka od strane kalifa. Jusuf al-Fihri izlazi kao glavni pobjednik, postajući neovisni vladar.
Kada su muslimani stigli na Iberski poluotok 711. n.e. sastojali su se uglavnom od Arapa i Berbera iz Sjeverne Afrike. Do 770. postojala je i značajna imigracija s područja sjeverne Afrike i Arabije. Muslimanski izvori tvrde da se imigrantska populacija ženidbama povezala s raznim iberskim nacionalnostima te da je, u nekoliko generacija, postala prilično homogena.
KORDOVSKI EMIRAT I KORDOVSKI KALIFAT (OMAJADI)
Godine 750. Abasidi svrgavaju Omajade u Kalifatu. Međutim, 6 godina kasnije, prognani omajadski princ Abd-ar-Rahman (Al-Daĥil) zbacuje Jusufa al-Fihrija i uspostavlja se kao Granadski emir. Odbija se podvrgnuti abasidksom kalifu, a s obzirom na činjenicu da je ovaj pobio većinu njegove obitelji. U više od 30 godina vladavine, al-Daĥil uspostavlja svoju vlast na većem dijelu al-Andaluza, nadvladavši pristaice i obitelji al-Fuhri i abasidskog kalifa.
Vladavinu Abdur-Rahmana (755-788), obilježilo je stvaranje islamske civilizacije slične onoj u Damasku, Bagdadu i ostalim regionalnim centrima.
Slijedećih stoljeće i pol, njegovi nasljednici nastavljaju vldati kao kordovski emiri, s nominalnom kontrolom nad ostatkom al-Andaluza, a ponekad i dijelovima sjeverne Afrike. U stvarnosti, teritorij, koji kontrolira, uvelike ovisi i spsobnosti pojedinog emira (osobito prema granici s kršćanima). Tako Abdala ibn Muhamed (oko 900) de facto vlada samo Kordovom; međutim, njegov njegov nasljednik i unuk, Abd-al-Rahman III. (od 912), vraća al-Andaluz pod omajadsku kontrolu i stiče kontrolu nad zapadnim dijelom sjeverne Afrike. Godine 929. proglašava se kalifom, podižući al-Andaluz na nivo Abasidskog kalifata u Bagdadu i Šiitskog kalifata u Tunisu - s kojim se natjecao za prevlast u sjevernoj Africi.
Razdoblje Kalifata muslimanski autori nazivaju Zlatnim dobom al Andaluza. Žitarice su se proizvodile upotrebljavajući sustav za navodnjavanje pa je poljoprivreda al-Andaluza bila najrazvijenija u zapadnoj Europi. Neki izvori spominju da je Kordova imala oko 500,000 stanovništva, što je činilo drugim europskim gradom po veličini, odmah iza Konstantinopolisa. U islamskom svijetu, Kordova je bila jedan od vodećih kulturnih centara. Radovi njenih najvažnijih filozofa i znanstvenika uvelike su ujecali na intelekrualni život srednjevjekovne Europe (npr. filozof Ibn Rušd/Averroes i Ibn Sina/Avicenna).
Muslimani i nemuslimani dolazili su studirati u čuvene knjižnice i sveučilišta al-Adaluza. Tako jedan od njih, Michael Scot, iz al-Andaluza na Apeninski poluotok donosi radove Ibn Rušda i Ibn Sine, što će utjecati na razvoj europske renesanse.
Unutrašnjost kordovske katedrale, koja je sagrađena kao mošeja
u klasičnom omajadskom stilu na mjestu vizigotske bazilike za vrijeme Omajada.
U XIII. stoljeću, reconquistom, posvećena kao kršćanska katedrala.
PRVO TAIFA RAZDOBLJE
Kordovski kalifat de facto se raspao za vrijeme građanskog rata, koji traje između 1009. i 1013, a ukinut je 1031. Al-Andaluz raspao se na veći broj uglavnom neovisnih država, koje su se nazivale taife. One su vojno bile preslabe da bi se oduprle napadima i zahtjevima za plaćanje danka kršćanskim državama na sjeveru i zapadu Poluotoka.15 Napadi se ubrzo pretvaraju u osvajanja pa kraljevi taifa pozivaju Almoravide, islamsko-fundamentalističke vladare Magreba. Almoravidi pak, nakon pobjede nad kastiljskim kraljem Alfonsom VI. osvajaju taifska kraljevstva.
ALMORAVIDI, ALMOHADI I MARINIDI
ALMORAVIDI (1061-1147)
Almoravidi su berberska dinastija, povezani uz muslimanski pokret iz magrebske regije Sanhaja. Njihova vladavina obilježena je misionarenjem i ratovanjem. Godine 1086. muslimanski prinčevi s Iberskog poluotoka pozivaju almoravidskog kralja Jusufa ibn Tašfina u pomoć pri obrani od Alfonsa VI, kralja Kastilije i Leóna. Jusuf prelazi tjesnac i pobjeđuje kršćane. Do 1094. uklanja sve muslimanske prinčeve s Poluotoka, osim onog Zaragozi i anektira njihove države. Od kršćana ponovno otima Valenciju.
Jusufa nasljeđuje njegov sin Ali ibn Jusuf i 1119. i 1121. vodi kampanje u Iberiji; međutim ovaj put Francuzi pomažu Aragonce i oni povraćaju Zaragozu. Godine 1138. Ali ibn Jusuf poražen je od Alfonsa VII od Kastilije i Leóna, a 1139. od portugalskog kralja Alfonsa I; Godine 1147. Portugalci vraćaju i Lisabon.
Ali ibn Jusuf postio je i molio dok mu se država raspadala u pohodu kršćanskih vojski na Poluotoku i agitacije Almohada u Maroku. Nakon njegove smrti (1142), njegov sin Tašfin ibn Ali gubi sve više teritorija od Almohada i godine 1146. je ubijen, pokušavši pobjeći nakon poraza kod Orana.
ALMOHADI (1130-1269)
Almohadi su berberski pokret, koji osniva petu maursku dinastiju u XII. stoljeću i osvajaju čitavu sjevernu Afriku do Egipta kao i al Andaluz. Potječu iz Maroka i zapadnog Alžira (gorje Atlas). U početku je pokret jezično i etnički bio berberski, ali se uskoro arabizira. Još u sjevernoj Africi pokušali su konvertirati Židove i kršćane, što uzrokuje velike pomake stanovništva te kršćani prestaju postojati u sjevernoj Africi.
Godine 1212. kršćanska vojska pod Kastilijancem Alfonsom VIII. pobjeđuje Almohade i prisiljava sultana da napusti Poluotok. Almohadi su također islamski puritanci, koji sve one, koji ne slijede njihovo učenje smatraju nevjernicima, uključujući tu i bagdadske kalifate.
Taifatska kraljevstva ponovno se osamostaljuju, ali su vrlo oslabljena te ih ubrzo osvajaju Portugal, Kastilija i Aragon. Nakon pada Cordove (1236), Murcije (1243), Seville (1248) i Algarvea (1249) samo Kraljevstvo Granada preživljava kao muslimanska država, ali samo kao kastilijanski suzeren, uz plaćanje danka.
MARINIDI (1244-1465)
Berbersko pleme iz sjeverne Afrike, Beni Marin, povezani su s Omajadima u Cordovi. Godine 1244. osnivaju dinastiju i zamjenjuju Almohade u sjevernoj Africi, ali i u al-Andaluzu. Granada dolazi pod njihovu sferu utjecaja u XIV. stoljeću i okupiraju neke od njenih gradova (Algeciras). Ipak, nisu dovoljno jaki za daljnji napredak i kastilijanski kralj Alfonso XI, portugalski Alfonso IV i aragonski Pedro IV. godine 1340. pobjeđuju Marinide, a četiri godine kasnije uzimaju Algeciras in 1344. Alfonso XI. s većinom svoje vojske umire od kuge pod Gibraltarom, a njegov sin (Pedro od Kastilije) sklapa mir s muslimanima i okreće se prema kršćanskim zemljama. Slijedećih gotovo 150 godina pobuna i ratova među kršćanskim zemljama na poluotoku osigurat će daljnji opstanak Granade.
GRANADSKI EMIRAT
Nakon poraza, mirovnim sporazumom s Pedrom od Kastilije, muslimani Granade dobijaju samoupravu, slobodu kretanja, slobodu vjeroispovijedi i 3 godine oprosta od poreza.
Godine 1469. (brak Izabele i Ferdinanda ujedinjuje Kastiliju i Aragon) kreće vrlo dobro organizirana i financirana vojna kampanja na Granadu. Kraljica i kralj uvjerili su papu da taj rat proglasi križarskim. Pada jedan centar otpora za drugim i na kraju se, nakon duge opsade, u siječnju 1492. maurski kralj Granade predaje, u svojoj utvrdi Alhambri.
Previous page: Sefarad
Next page: Reconquista