Apeninski poluotok
IZMEĐU ANTIŽIDOVSKIH RASPRAVA, TRADICIJE ČVRSTO UKORIJENJENE U KRŠĆANSTVU I PROGONA TE SVAKODNEVNOG ŽIVOTA U KOJEM JE USPOSTAVLJENA KOEGZISTENCIJA SA ŽIDOVIMA
Za bolje razumijevanje situacije, koju ćemo promatrati na početku XVI. stoljeća, potrebno je vratiti se u XV. stoljeće. To je vrijeme kada se u državama na Apeninskom poluotoku pojavljuje nova vladajuća skupina. Njena pojava donosi drugačije odnose između grada i njegove okoline te, s tim u vezi, novu stratifikaciju društva; ono se postupno izgrađuje prema regionalnom društvu, sa svojim birokratskim i fiskalnim aparatom. Interesi nove dominantne skupine u gradovima razlikovali su se od interesa onih koji su te gradove vodili u srednjem vijeku; pripadnicima nove vlasti nije bio potreban izvor novca u klasičnoj formi posuđivanja novca uz kamate - moneylending - budući da su već posjedovali svoj vlastiti kapital, a željeli su oblikovati lokalnu situaciju koja bi odgovarala novom odnosu snaga. Za to im je upravo poslužila institucija monte di pietà koju su franjevci opservanti počeli osnivati u drugoj polovini XV. stoljeća u gradovima na Poluotoku. Ove gradske zalagaonice imale su ispuniti dvostruku ulogu: kako piše u statutu jedne od njih, bile su osnivane u čast Boga, da bi zaštitile kršćane od lihve te radi očiglednog dobra i koristi za čitav grad; također i kao potpora onima kojima je bio potreban kapital za razne privredne aktivnosti. Međutim, Renata Segre primjećuje da monti di pietà nisu mogle u potpunosti zamijeniti židovske banke jer su židovski bankari - zajmodavci djelovali u manjim mjestima i ruralnim centrima te su novac posuđivali bez jamstava dok statuti monti di pietà traže polog - zalog. Na taj način, budući da su uz to monti di pietà koncentrirane u gradovima, one su sužavale svoju potencijalnu klijentelu (u obzir za zajam dolazili su samo građani i to oni koji su se, pa makar i za kratko vrijeme, mogli odreći založenog predmeta). Uz to, monti di pietà nikad nisu ni namjeravale davati zajam seljacima; seljaci su bili posebno izloženi riziku, a bilo im je nemoguće založiti svoj alat. Monti di pietà nisu predviđale niti srednjoročne i dugoročne zajmove, koji su bili potrebni za pokretanje proizvodnje ili trgovine na daleko. Posljedice nisu bile zanemarive - ovo se razdoblje nastavlja na produženu recesiju, koja se nastavila na krizu XIV. stoljeća.
Na određeni način, monti di pietà su predvidjele podjelu siromaha u dvije kategorije; ta podjela će kasnije, od gradskih vlasti, dobiti pravnu regulativu.
Prvu skupinu sačinjavaju oni koji su bili u mogućnosti dati nešto u zalog da bi se kratkoročnim zajmom izvukli iz krize, dok drugoj skupini pripadaju oni koji su bili beznadni slučajevi, a pomagalo im se milostinjom (u vremenima kriza često su bili protjeravani). Mogli bismo reći da osnivanje monti di pietà nije bilo uzrok nego logičan slijed nastalih promjena u novoj ekonomskoj klimi, koja nastaje u XV. stoljeću. Gledajući u cjelini, vidimo transformaciju talijanskog društva; dok su monti di pietà nastojale obeshrabriti bilo koju inicijativu onih koji osim svojih vještina ne posjeduju ništa, favorizirale su hegemoniju nedavno uspostavljenih slojeva patricijata i trgovaca-industrijalaca, koji istovremeno posjeduju sirovine i kapital. Novoj vladajućoj skupini, štoviše, odgovara prestanak davanja seljačkih zajmova - to je vrijeme njihove gladi za nekretninama; prekid davanja takvih zajmova prisiljava mnoge seljake da napuste zemlju i krenu ka gradovima - pridružuju se rastućem broju skitnica protiv kojih se, na početku XVI. stoljeća, povećava broj Odluka o zatvaranju ili izgonu. Iako Luzzati i Toaf smatraju da borba između monti di pietà i židovskih banaka ne može biti objašnjena čisto političkim razlozima, Segre inzistira na ocjeni da temeljan i dugotrajan savez između gradskih vijeća i franjevaca promovira (manje ili više oprezno) monti di pietà i suzbija židovske banke. Monti di pietà nisu mogle obogatiti one koji ih vode, ali uprava nekretnina i depozita, koju su ove institucije držale, postala je novi centar moći u gradovima na Poluotoku. U ovom kontekstu mogu se promatrati i franjevačke antižidovske propovijedi kao mehanizam kojim se ulazilo u urbane ekonomije. Oni su, na neki način, bili glasnogovornici i prethodnica nove klase u usponu.
Apeninski poluotok u XVI. stoljeću složeni je sklop različitih država. Politički događaji u različitim državama utjecali su na život Židova na više načina, ali židovska prisutnost, sama po sebi, zasigurno nije utjecala na političke događaje u tim državama. U granicama povijesti Židova na Poluotoku talijanski politički događaji u potpunosti su vanjski čimbenik i u njima Židovi ne igraju nikakvu aktivnu ulogu. Suprotno tome, na sociokulturnoj razini, bilo kao instrumenti moći, bilo kao branitelji pojedinih dodijeljenim im interesa aktivno sudjeluju. Ne smijemo zaboraviti - XVI. stoljeće na Zapadu vrijeme je prijelaza iz gradskih u teritorijalne države. Proces prati višestruko isključenje institucija: država-grad više ne postoji, a teritorijalna država još je nije zamijenila.
Početak Novog vijeka na Apeninskom poluotoku obilježava progon iz zemalja španjolske krune, Sardinije i Sicilije (već krajem XV. stoljeća), a zatim i iz Napuljskog kraljevstva (1541. godine); to su bila najstarija i najbrojnija židovska naselja na Apeninskom poluotoku, također i ekonomski i intelektualni centri. Progon sa Sicilije obuhvatio je više od 40 tisuća osoba, i to većinom sitnih obrtnika, čiji će odlazak otok teško podnijeti; u Napulju pak (koji tek početkom XVI. stoljeća potpada pod vlast Katoličkog kralja) Židovi su bili malobrojni, ali bogati i aktivni. Posebno je pitanje u kojoj su mjeri protjerani Židovi s Iberskog poluotoka te sa španjolskih posjeda na jugu dotaknuli Apeninski poluotok.
Nikako se ne može reći da je, uslijed ovih progona, među Židovima na Poluotoku, došlo do demografske ekspanzije; neposredno nakon 1492. godine, veći broj izbjeglica prolazio je preko Poluotoka samo kao preko kao tranzitne točke za Levant. To je bila i temeljna razlika između francuskih i njemačkih te iberskih Židova: ovi zadnji nisu izabrali države Apeninskog poluotoka kao svoje novo stalno stanište; Poluotok im je bio tranzitna postaja na putu za Osmansko Carstvo. Broj portugalskih izbjeglica, koji odabiru Polutok, doduše, raste nakon ustanovljavanja portugalske Inkvizicije, 1536. odnosno 1540. godine.23
Židovski izbjeglice iz Španjolske i Portugala razlikovali su se od starosjedilaca i, također nedavno pristiglih, izbjeglica iz njemačkih zemalja i Francuske. Dok su se talijanski, njemački i francuski Židovi većinom bavili posuđivanjem novca uz kamate, iberski su Židovi bili trgovci i poduzetnici s razvijenim poslovnim vezama u glavnim centrima van Poluotoka (Amsterdam, Carigrad, Solun, Bursa). To je očito bio razlog zašto su, za svoja nova boravišta, radije odabirali velike trgovačke centre. Ta razlika između dvije židovske skupine, od kojih ova druga postaje respektabilna ekonomska snaga, objašnjava i sasvim drugačiji stav vladajućih struktura prema Sefardima od onog koji su imali prema starosjediocima ili francuskim i njemačkim Židovima. Mijenjaju se razlozi raznih talijanskih vlasti kod njihovih odluka za naseljavanje Židova na svojim teritorijima; pokušavaju ih integrirati u lokalnu ekonomiju dok su, do tada, bili na društvenoj margini baveći se društvu prezrenim zanimanjima. Ova promjena očituje se i u drugačijoj demografskoj konfiguraciji tako da dotadašnju izrazitu zemljopisnu raspršenost (po nekoliko Židova na mnoštvu lokaliteta) postupno zamjenjuje stiskanje i koncentracija u većim gradovima, a neka područja ostaju potpuno bez židovske populacije. Naselja sefardskih trgovaca u većim talijanskim gradovima jedan su od čimbenika promjene.
Na Apeninskom poluotoku situacija je varirala od države do države, no nekoliko karakteristika zajedničko je za cjelokupno područje Poluotoka: Židovi se protjeruju sa španjolskih posjeda, iz Papinske države (osim iz Rima i Ancone), a krajem stoljeća i iz Milanskog vojvodstva te se koncentriraju u Vojvodstvima Mantova, Ferrara, u Mletačkoj Republici i u manjoj mjeri u Vojvodstvima Toscana i Savoja. Prag tolerancije snižava se od početka stoljeća prema sredini. Dva su glavna vida tretiranja židovskog stanovništva od tada; progoni i zatvaranja u geta. Više je razloga toj promjeni stava prema Židovima: španjolska židovska politika, promjena papinskog stava prema židovskom pitanju, kriza XVI. stoljeća...
Svojevrsni sefardski centar na Poluotoku postaje Vojvodstvo Ferrara. Svojom politikom koncesija privlači židovske prognanike s Iberskog poluotoka, a 1538. godine izdaje Povelju kojom privlači Levantince - mahom iberske izbjeglice nastanjene u Osmanskom Carstvu - prednost su imali oni s poslovnim vezama u Osmanskom Carstvu.
Mletačka Republika dugo je odbijala Židovima dati službenu dozvolu za naseljavanje. Godine 1509, za vrijeme mletačko-austrijskog rata, Venecija daje Židovima, naseljenim u okolici, izvanrednu dozvolu da se sklone u grad. To su njemački Židovi - todeschi - siromašni, koji se bave staretinarenjem i posudbama uz zalog, a bit će im povjerena venecijanska zalagaonica (li banchi della povertà). U želji da sredi situaciju, Grad 1516. godine odabire kompromis između dozvole naseljavanja Židova u gradu (što im je bilo neprihvatljivo) i vraćanja na prijeratni status quo (što je bilo nepoželjno) te ustanovljava geto - sustav ograđene segregacije s noćnim stražama - to je bila četvrt na rubu grada koja je ime vjerojatno dobila po ljevaonici topova što se nekada tamo nalazila. To je postao najgušće naseljen dio grada, a zgrade su dosizale i visinu od sedam katova. Tri su faze u procesu razvoja geta u Veneciji, koji je trajao od 1516. do 1633. godine: još iste godine kada je donesena odluka, oko 700, uglavnom Aškenaza i talijanskih Židova seli u tzv. ghetto nuovo. On je pod kontrolom Cattaverija. Godine 1541. geto se širi, i u taj se dio, nazvan ghetto vecchio, pod kontrolom Cinque Savii alla Mercanzia, naseljavaju Levantinci.
Odluka mletačkog senata o širenju geta bila je izravni odgovor na tri godine staru ferrarsku povelju, a navodi da je Levantincima - pod ovim se podrazumijevaju Židovi, osmanski podanici, a većinom sa španjolskog i portugalskog govornog područja - dozvoljen privremeni boravak, u prolazu (pretpostavlja se bez obitelji) i to do male njemačke zajednice već smještene u getu. Ovakvom odlukom Mletački senat pravi veliki zaokret u dotadašnjoj višestoljetnoj politici, koja je Židove striktno isključivala iz mletačke trgovine.
Papinstvo je, do sredine stoljeća, uz njemačko-rimskog cara, bilo svojevrsna zaštita židovske prisutnosti na Zapadu. Pape nisu bili skloni prisilnim pokrštavanjima te su se distancirali od antižidovskih agitacija. Primili su i velik broj židovskih izbjeglica s Iberskog poluotoka, sa Sicilije i iz Provençe. Početkom XVI. stoljeća oko polovine rimske židovske populacije činili su Židovi iberskog ili sicilskog podrijetla. Odvojeno su egzistirale kastiljske i katalonske sinagoge. Papa Pio III. smatrao je prisilna krštenja na Iberskom poluotoku nevaljalima. Pavao III. (1534-1549) pozvao je Židove, koje je Karlo (V) izbacio iz Napulja, da se nasele u Anconi.
Godine 1547. izdao je bulu kojom je pozvao Levantince španjolskog govora te conversose iz Portugala, koji su se vratili na judaizam, da se u toj luci nasele kako bi pomogli razvoju trgovine s Balkanom.25 Do 1552. godine u gradu je, uz levantinske i talijanske Židove bilo preko 100 obtelji portugalskih Židova (Universitas hebraeorum portugallensium). Podaci govore o 1770 glava obitelji koji neometano kupuju nekretnine kuće i vinograde i ne nose nikakav znak kojim bi se razlikovali od kršćana.26 Pozivi papa Židovima da se nasele u Anconu (u dva navrata, 1547. za Pavla III. i 1553. godine, drugi put, za vrijeme pape Julija III) mogu se protumačiti i kao odgovor Rima na ferrarsku i mletačku židovsku politiku.
Veliki toscanski vojvoda 1551. godine izdaje Židovima povelju s izuzetno povoljnim uvjetima. Ona privlači skupinu sefardskih trgovaca s Balkanskog poluotoka u Pisu; odatle su trgovali s dalmatinskim trgovinskim postajama i to preko Jadrana do Ancone ili Pesara pa kopnom do Pise.27 Pokušajima Medicija da, pomoću židovskih bankara - zajmodavaca, ožive toscansko gospodarstvo pobliže se bavio Michele Luzzati28 Oni su reaktivirali mrežu banaka u malim i srednjim toscanskim gradovima, ali te banke ipak se bave svojim tradicionalnim djelatnostima, radije odabirući one sigurnije i profitnije od ulaska u nove pothvate. Ovi bankari - zajmodavci ostaju gluhi na molbe vlasti da se presele u područja koja bi tako donosila veću korist životu države, a izbjegavali su i prihvaćanje zahtjevnijih uloga na mjestima gdje su one bile potrebne. Rasplet će se dogoditi po isteku njihovog ugovora s državom, kada će im biti uskraćeno pruduljenje dozvole za obavljanje bankarskih aktivnosti, te će biti prisiljeni napustiti veći dio Vojvodstva. I Vojvodstvo Urbino poziva balkanske Židove. Genova pak, suočavajući se u to vrijeme s velikim porastom trgovine sa Španjolskom i Zapadom, a ne odričući se ni svojih težnji na Levantu, 1550. godine prognala je sve Židove iz grada (17 godina kasnije prognat će ih i iz ostatka države).
Pokazatelji promjene odnosa prema Židovima svakako su Libellus ad Leonem X. i papinske bule. Libellus ad Leonem X. dokument je koji su skicirala dva redovnika iz Venecije, a povodom nastavka V. Lateranskog koncila. Glavna tema spisa su prijedlozi crkvenih reformi, koji bi prvenstveno trebali dolaziti od pape. Dokument sadrži i oštar napad na Židove. Naime, nakon otkrića Novog svijeta, s njegovim narodima koje Evanđelje još nije dotaklo, redovnici su smatrali da dolazi Novo doba te da je potrebna duboka preobrazba kršćanstva. U tom kontekstu bilo se neophodno riješiti anomalije unutar kršćasnkog svijeta - Židova - anomalije koja je često bila poticana upravo pogrešnim papinskim politikama. Zato predlažu mjere koje bi eliminirale ovu anomaliju te prisilile Židove na obraćenje, a to su nagrade za one koji prihvate krštenje, kazne za one koji uporno ostanu pri svojoj vjeri te konačna vremenska odrednica do koje će se Židovi ili pokrstiti ili napustiti kršćanske zemlje. Ovaj program papa Lav X. (1513-1521) nikad nije proveo u djelo. Promjene počinju s papom Pavlom III, istim onim koji poziva Židove da se nasele u Anconi. On izdaje dvije bule: Cupientes Iudaeos, 1542. godine i Pro dominici gregis, godinu dana kasnije, u kojima rješava pitanje obraćenika i uspostavlja Kuće katekumena. Utemeljenje ove institucije označilo je početak novog crkvenog stava prema Židovima, koji će se do kraja XVI. stoljeća razviti u jasnu politiku prema obraćenju.29 Valja imati na umu da su, u tom razdoblju, individualna obraćenja Židova smatrana spašavanjem pojedinačnih duša, dok je politika masovnih obraćenja već duže, radi razočaravajućih rezultata, bila napuštena.
Sredinom stoljeća počinje se mijenjati židovska politika Papinske države. Godine 1553, za vrijeme Julija III, glavni inkvizitor, kardinal Caraffa (a budući papa Pavao IV) ima glavni udio u papinoj odluci o proklinjanju Talmuda (i njegovih sažetaka i komentara) kao svetogrđa, zabrani njegovog posjedovanja i uporabe te odluci njegovom spaljivanju. Papa je pozvao i druge države na Poluotoku da učine isto. Kao posljedica ove odluke, spaljivane su hebrejske knjige i rukopisi u Rimu, Bologni, Firenci, Veneciji i njenim prekomorskim posjedima... Reakcija židovske zajenice na Apeninskom poluotoku bilo je okupljanje izaslanika iz srednje i sjeverne Italije, 1554. godine na kojem se raspravljalo o tome da se Papi ponudi kompromis brisanjem spornih poglavlja iz Talmuda te je poslano izaslanstvo s peticijom prelatima u Trento na Tridentinski koncil (1545-1563) da se povuče totalna zabrana Talmuda.31 Papa Pavao IV. (1555-1559) okreće novi list u politici Papinske države prema Židovima, svojom bulom Cum nimis absurdum (14. srpnja 1555) u kojoj će propisati segregaciju židovskog pučanstva. Naime, do sredine XV. stoljeća procjep između Židova i kršćanskog društva tako je širok da nitko ne govori o potrebi da se Židove otjera ili stisne unutar zidova geta; postojala je nekakva vrsta koegzistencije koja se temeljila na tome da ona kao takva nije bila prijetnja kršćanskoj kulturi i načinu razmišljanja - srednjevjekovni kršćanski znanstvenici nisu poznavali, niti pokazivali nikakvo zanimanje za hebrejski jezik i literaturu. Dogodila bi se i poneka vjerska rasprava, ali nikad nije došlo do pravog dijaloga ili kritičkog ispitivanja biblijskog teksta. No nakon 1450. godine došlo je do duboke promjene na kulturnoj sceni: raste zanimanje za grčku i rimsku kulturu, a s prvim kršćanskim hebraistima stvaraju se i začeci kršćansko-židovskog dijaloga (iako je prva generacija kršćanskim hebraista u Italiji svoje znanje promatrala kao alat za pokrštavanje, vremenom se taj cilj izgubio i hebrejski je postao sastavni dio kulture visoke renesanse). Nekoliko papa i kardinala zanimalo se za hebrejsku literaturu, osobito Kabalu. U tom svjetlu, papinska politika druge polovine XVI. stoljeća svojevrsna je reakcija. Neophodno je potrebno ne ispustiti iz vidokruga činjenicu da od 1550-tih započinje katolička obnova odnosno protureformacija. Židovska politika od Julija III. odnosno Pavla IV. imala je dva cilja: ubrzati proces konverzije pojačavajući pritisak na Židove te zaštititi katolički svijet od židovskih utjecaja (antijudaizam katoličke obnove počivao je na Erazmovom shvaćanju da židovsko učenje nije valjan dodatak kršćanskoj vjeri, niti zamjena za neki drugi nauk, već živa sila sposobna zavesti misli kao što je od Krista i Crkve okrenula krštene conversose).
Već spomenuta bula Cum nimis absurdum32 kroz svojih 15 članaka propisuje da su Židovi koji su radi svoje krivnje obvezni na vječno ropstvo, pokazali svoju nezahvalnost prema kršćanima... i, s izlikom da im kršćanska pobožnost dozvoljava boravak među kršćanima, oni to vraćaju prezirom, pokušavajući vladati onima kojima bi trebali služiti... Uzimajući u obzir činjenicu da je Crkva podnosila Židove kako bi oni mogli postati svjedoci istine kršćanske vjere, do dana kada shvate grešku i prihvate svjetlo katoličke vjere, moraju se pokoriti kršćanima, koji su pravi slobodni ljudi u Isusu Kristu i Bogu. Ona propisuje oštru segregaciju u posebnim četvrtima za Židove. Židovi su obvezni živjeti u jednom dijelu grada, u jednoj ili više spojenih ulica ograđenih zidom s ulaznim i izlaznim vratima. Unutar svakog geta dozvoljena je bila samo jedna sinagoga. Židovi ne smiju posjedovati nekretnine te smjesta moraju prodati one koje posjeduju. Moraju nositi žutu oznaku (znak sramote). Moraju poštovati stare zabrane koje im onemogućavaju zapošljavanje kršćanskih dadilja i slugu. Zabranjeno im je javno raditi nedjeljom i drugim kršćanskim blagdanima. Više se ne smiju baviti trgovinom (osim arte della strazzaria - trgovinom rabljenom robom). Ne smiju pružati medicinsku njegu kršćanima, zabranjeni su im bilo kakvi odnosi s kršćanima, kockanje, jelo, konverzacija ili kupanje u prisutnosti kršćana. Čak je i posuđivanje novca dobilo strože okvire: zajmodavci - bankari morali su svoje knjige voditi na talijanskom jeziku te računati dane po kršćanskom kalendaru. Od sredine XVI. stoljeća nadalje, većina gradova na Poluotoku dobiva geta.33 Renata Segre smatra da je zatvaranje Židova u geta ili proganjanje posljedica debakla politike masovnih obraćenja. Robert Bonfil izlazi s tezom da je tadašnjem uhu bula mogla zvučati sasvim prirodno.
Jonathan I. Israel pak smatra da se takva politika mora promatrati, ne kao povratak na židovsku politiku predrenesansnih papa, već kao nešto temeljno novo; papina odluka može se protumačiti kao svojevrsna prekretnica u povijesti Židova na Apeninskom poluotoku. Pavao IV. mijenja i dotadašnju papinsku politiku prema prisilnim konvertitima s judaizma na kršćanstvo zabranjujući im vraćanje na staru vjeru objavom da je masovno krštenje, provedeno u Portugalu 1497. godine, valjano i nepovratno. U Anconu je poslan legat sa zadaćom da iskorijeni conversose koji su se vratili na judaizam; većina ih je uspjela pobjeći u vojvodstva Ferraru i Urbino, ali 51 osoba je uhvaćena i kažnjena (ispitivani su i mučeni: 25 ih je spaljeno, neki su osuđeni na galije...).
Papa svoju politiku pročišćavanja židovskih tekstova kao i onu protiv conversosa pritiscima pokušava proširiti prema sjeveru Poluotoka. Venecija tako svoje conversose protjeruje godine 1550. Međutim, ne provodi striktni pogon shvaćajući da su u židovskim rukama mletačke trgovine vunom, svilom, šećerom, mirodijama - sami Mlečani često se zadovoljavaju preprodajom njihove robe uz proviziju. Tolerantnija su bila vojvodstva Urbino, Toscana, Mantova, Ferrara. Ferrara je tada imala i jednu od najvećih židovskih zajednica u kršćanskoj Europi: računa se da je njihov broj prelazio tisuću. To vojvodstvo bilo je jedan od većih egzila za iberske Židove, a bilo je i najliberalnija talijanska država u pogledu vraćanja conversosa na judaizam. Položaj im je bio garantiran ispravom nazione hebraica lusitana et spagnola, koju je vojvoda Ercole II. D'Este izdao 1550, a bila je oblikovana na člancima papinske povelje iz 1547. godine. Papa Pio IV. u nekoliko je navrata od vojvode zahtjevao progon perfidne i mrske maranske vrste, ali je on to odbio navodeći prethodnu papinsku praksu. Urbino je naprotiv, nakon papinih pritisaka godine 1558. protjerao svoje conversose, a toscanski vojvoda Cosimo I. proveo je seriju antižidovskih mjera 60-tih godina u zamjenu za neke usluge koje je dobio od pape.
Genovska Republika svakako zaslužuje posebno poglavlje. Ona Židove iz Grada prvi put protjeruje 1516. godine, a 1550. slijedi novi progon. Napokon, sedamnaest godina kasnije genovski su Židovi prognani s cjelokupnog teritorija Republike. Da bi se dobila cjelovita slika svojevrsnog genovskog presedana važno je objasniti tadašnju genovsku ekonomsku situaciju; naime Genova, uspijevajući trgovački slom na Levantu nadoknaditi financijskom pobjedom na Zapadu, u drugoj polovini XVI. stoljeća od Venecije preuzima vodstvo u četverokutu gradova Apeninskog poluotoka (Genova, Firenca, Venecija, Milano). Doduše, do sedamdesetih godina vodeću poziciju dijeli s Firencom - dolazi do prisvajanja tisuće trgovina pravim rijekama novca u korist financija ta dva grada. Genova preuzima vodstvo naročito nakon osnivanja velikih sajmova mjenica u Piacenzi,36 1579. godine - genovski bankari postaju gospodari međunarodnih isplata, bogatstva istodobno Europe i svijeta. To razdoblje genovske prevlasti neće se završiti prije dvadesetih odnosno tridesetih godina XVII. stoljeća, kada će se potvrditi, bogatstvom novih portugalskih kršćana, dolazak miješanog kapitala iz Amstredama.
Trend započet bulom pape Pavla IV. i dalje će se zaoštravati za pape Pia V, a reflektirat će se i na položaj Židova u drugim državama Apeninskog poluotoka; dijelom zbog utjecaja Svete stolice koji je nad tim državama imala, posebno u dijelu koji se ticao židovske legislative, dijelom zbog stalnih potpora crkvenih autoriteta represivnim mjerama protiv Židova. Godine 1569. papa izdaje bulu Hebraeorum Gens - u njoj je konačno odlučeno da se Židovi protjeraju i iz većine gradova Papinske države (osim iz Ancone, glavne komercijalne luke i samog Rima). Vivanti ističe da je premještanje izražajan znak stalne razlike između dvije populacijske grupe, unatoč njihovom dugotrajnom suživotu. To je također pokazatelj da se u životu ´zemlje - domaćina´ nešto promijenilo. U jednom drugom eseju isti autor iznosi da su različiti progoni Židova (na Poluotoku), kojima može biti dodan onaj iz Vojvodstva Milana, krajem XVI. stoljeća, kojeg jest podupro, ali nije nametnuo Filip II, kao i ostale restriktivne mjere, nametnute Židovima i u onim krajevima u kojima im je još uvijek bio dozvoljen boravak, bile su rezultat okamenjivanja i zatvaranja talijanskog društva. Zasigurno, suprotnost između vremena prije i nakon XVI. stoljeća vrlo je dramatična38. Posljedica su bile desetine ugašenih židovskih zajednica od kojih su neke kontinuirano postojale od antičkih vremena (papini su službenici zaplijenili i zatvorili 108 sinagoga u Orvietu, Viterbu, Forlìju, Tivoliju, Ravenni, Riminiju...). Najveća prognana zajednica bila je ona u Bologni: brojala je oko 800 članova i bila jedna od najprosperitetnijih na Poluotoku, a odluka se odnosila i na židovske stanovnike Papinske države u Francuskoj; međutim, nakon nekoliko odgoda, ta je odluka povučena pa su se neke tamošnje zajednice uspjele sačuvati.
Istovremeno se i u Toscani intenzivirala antižidovska kampanja. Ugovori koje su imali Židovi iz malih toscanskih gradova za svoje banke39 istekli su 1570-1571. godine te su morali napustiti Prato, Arezzo, Cortonu, i neke druge gradiće.40 Gradovi u Toscani u kojima je odobreno naseljavanje Židova bili su Firenca i Siena gdje su ustanovljena geta. Na taj način, osim što je kaznio tvrdoglavost židovskih bankara - zajmodavaca, Cosimo I. odužio se i Papi kojem je dugovao svoj naslov, pristupivši politici Katoličke obnove. U Vojvodstvu Parmi broj naselja u kojima je Židovima bilo dozvoljeno nastanjvanje smanjenjen je sa šesnaest na osam. U urbinskom vojvodstvu također su se počele primjenjivati antižidovske mjere. U Mletačkoj Republici godine 1570, uoči rata s Osmanskim Carstvom, Vlada odlučuje o pritvaranju svih Turaka, levantinskih Židova, i ostalih turskih podanika i zadržavanju njihovih dobara bilo gdje na mletačkom teritoriju pa mnogi Židovi bježe. Na antižidovskom valu, koji kulminira nakon pobjedničke euforije Svete lige (bitka kod Lepanta, 1571. godine), uslijedila je senatska odluka o progonu svih Židova - Sefarda i Aškenaza - kako iz samog grada Venecije, tako i s jadranskih otoka - međutim, do realizacije iste nikad nije došlo (vjerojatno je da je dio Židova ipak napustio Republiku).
Nakon turskih ratova u državama na Poluotoku se, u odnosu prema Židovima, ipak nešto mijenja. Ove promjene moraju se promatrati u kontekstu zadnje trećine XVI. stoljeća, koju obilježava promjena židovske politike kako u državama na Apeninskom poluotoku tako i u Njemačkim zemljama, (uključujući Češku) te Nizozemskoj. Inicijativa je ovaj put pripala savojskom vojvodi Emmanuelu Filibertu. Nakon što je 1560-1561. godine prognao Židove (vjerojatan genovski utjecaj na Vojvodinu odluku), sa svog teritorija, postaje prvi talijanski vladar koji uglavnom, ako ne uvijek doslijedno, primjenjuje prožidovsku politiku.
Pokušavajući promovirati Villafrancu, luku u blizini Nice, on svoje Židove 4 godine kasnije (1565. godine) zove natrag, a 1569-1570. poziva pripadnike židovskog naroda i njegovih potomaka, bili oni talijanski, njemački, španjolski ili portugalski, s Levanta, sjeverne Afrike ili Sirije, da se nasele u našoj državi Savoji i u okrugu Nice ili Pijemonta garantirajući im slobodnu, nepovredivu neopozivu samoupravu te čvrstu i postojanu zaštitu. Poziv je uključivao i izbjeglice iz Papinske države (uključujući i one iz Avignona). Slijedeći korak bio je izdavanje povelje kojom poziva Levantince i nekadašnje conversose da se nasele u Villafranci garantirajući im zaštitu od papinske inkvizicije. Vojvoda je na taj način pokušao profitirati iz rata Svete lige s Osmanskim Carstvom pa Ciparskog rata Mlečana i Osmanlija (1571-1573); težak položaj Mletačke Republike uslijed ratnog stanja nastoji iskoristiti da bi razvio trgovinu s Levantom. Nastoji i ustanoviti te pokrenuti tekstilnu industriju.
Židovima je omogućio i bavljenje njihovim već tradicionalnim poslom - posuđivanjem novca odnosno bankarstvom.41 Papa i Španjolska takvu su politiku shvatili kao otvoreni izazov te su, u križarskom ozračju nakon lepantske bitke, pritiscima uspjeli isposlovati povlačenje nekih garancija, naročito one koja je conversose štitila od papinske inkvizicije (1574. godine); vojvoda im ipak omogućava nesmetan odlazak iz Vojvodstva. Doduše, ni Židovi se tu nisu nikada naselili u većem broju - za njih je bila presudna blizina španjolskih kraljevskih trupa kao i loš zemljopisni položaj (udaljenost od glavnih komunikacija) koji je onemogućavao trgovinu robom široke potrošnje. Takvim slijedom događaja vojvodin pokušaj proboja na levantsko tržište ostao je samo pokušaj - uspjeh bi bio moguć jedino uz pomoć židovskih trgovaca.
Mletačka je Republika, nakon povlačenja odluke o progonu (1571), počela mijenjati kompletnu židovsku politiku. Naime, čini se da je od 1573. godine (godinu dana prije mira s Osmanlijama), podupirala Levantince da se ponovno nasele u Gradu; čak su i conversosi, što do tada nije bio slučaj, pozvani da se nasele te oni to i čine počevši od 1573-1574. Nakon što je ferrarski vojvoda Alfonso II. godine 1581. pokleknuo pred Papinim pritiskom te na svom teritoriju dozvolio uhićivanje Portugalaca osumnjičenih da su se vratili na judaizam (neke je u lancima poslao u Rim), većina je ferrarskih conversosa izbjegla u Veneciju. Mletačka Republika se otvoreno suprotstavljala papinoj židovskoj politici. Ranih osamdesetih ponovno dozvoljava tiskanje židovskih knjiga na španjolskom jeziku, a 1589. godine Senat izdaje novu povelju po kojoj Levantini i Ponentini43 dobivaju pravo nastanjivanja; izdavana im je propusnica na deset godina i, ako nije bila zlorabljena, nakon toga roka bila bi obnavljana. Tako Mletačka Republika, nauštrb Ferrare postaje veliko središte okupljanja conversosa na Apeninskom poluotoku - točka na kojoj oni uspostavljaju kontakt sa Židovima iz Njemačkih zemalja i Levanta - a postaje i židovska intelektualna prijestolnica s razvijenom tiskarskom aktivnošću.
Od druge polovine XVI. prema kraju stoljeća na Sredozemlju je primjetan porast kopnenog prometa. Pouzdano se zna da u tom razdoblju dolazi do naglog slabljenja mletačke flote pa takvim kretanjem Braudel objašnjava pustolovinu Splita, mletačkog grada na istočnoj obali Jadrana s odličnom lukom i vezama s balkanskom unutrašnjošću, ali u to vrijeme već propalog. Naime, Balkanski poluotok - paradigma za arhaičnu ekonomsku zonu, organiziranu samu za sebe, gdje vlada nedostatak zlata i srebra pa se ti metali precjenjuju - golemo je i unosno tržište. Ključna figura u tom pothvatu bio je pokršteni Židov - dalmatinski Španjolac, kako ga naziva Israel - Daniel Rodriguez / Rodriga, s jakim vezama kod osmanskog upravitelja Bosne i dobrim poznavateljem mletačkog trgovanja na Balkanskom poluotoku. Rodriga je smatrao da bi Mletačka Republika mogla, ne samo povratiti svoju staru ulogu u balkanskoj trgovini, već je i ojačati povezivanjem kopnene balkanske trgovine (kojom su dominirali Židovi) s Republikom, preko trgovačkog središta / pristaništa na dalmatinskoj obali.
Rodrigin projekt sastojao se od opremanja pristaništa u Splitu te uspostave zaštićenih brodskih konvoja od Splita do Venecije. To je značilo iz temelja promijeniti mletačku trgovačku strategiju: put od Carigrada i Soluna prebaciti s mora na kopno preko Splita i Sarajeva. Rodriga je sa svojim planom u Veneciju prvi put došao 1573, ali bio odbijen, da bi 1589. godine dobio povelju koja mu to omogućava;45 u pregovorima Mlečana s Osmanlijama o novim dalmatinskim pristaništima igra glavnu ulogu. Tako se devedesetih godina mletačka balkanska i crnomorska trgovina preusmjerila via Split i via Valona, a kopnom je prevoze i distribuiraju uglavnom Židovi. Većina robe koja je išla od i prema dalmatinskim lukama i dalje je ostala u kršćanskim rukama, ali su i Sefardi iz Osmanskog Carstva, koji su se slijedom ovakvog razvoja događaja naselili u Veneciji, također dobili značajan udio, po Israelu oko 20 do 30 %.46 Sefardi su sada dominirali i mletačkom trgovinom s njenim otočnim kolonijama Krfom i Zanteom. Židovi na Krfu uživat će poseban položaj kod mletačkih vlasti, a jedan izvor navodi da ih tamo ima 400 i da žive pomiješani s kršćanskim stanovništvom.47 Slijedeći takav razvoj situacije i stanovništvo venecijanskog geta se povećalo: godine 1552. bilo ih je 900, 1586. godine broj im se povećao na 1694, a na samom prijelazu stoljeća (1600. godine) bilo ih je najmanje 2500.48 Krajnje odredište portugalskih conversosa, koji su devedestetih godina XVI. stoljeća emigrirali iz Portugala, iz Soluna i ostalih osmanskih luka pomiče se ka Mletačkoj Republici (i Velikom Vojvodstvu Toscani), a mnogi dubrovački Židovi sele se u Split te Valonu, budući da trgovački put između Dubrovnika i Firence (preko Ancone i Pesara) sada gubi na važnosti. Rodriga je proglašen utemeljiteljem splitskog pristaništa49 te imenovan glavarem židovske zajednice, koja se utemeljuje u Splitu. U tom se gradu ubrzo oformila i prva banka: Vijeće je 1592. godine odobrilo otvaranje banke jednom Židovu, uz uvjet da ne uzima više od 15 % kamata godišnje.
Osamdesetih godina XVI. stoljeća Veliko vojvodstvo Toscana otkazalo poslušnost Papi u vezi s conversosima, i ohrabrivalo portugalske izbjeglice da se naseljavaju u Pisi, dozvoljavajući im povrat na judaizam. Nakon što je Mletačka Republika pretekla Toscanu po pitanju dalmatinskih tranzitnih robnih luka, ona odgovara korjenitom promjenom svoje vlastite židovske politike: na mletačku povelju iz 1589. vojvoda Cosimo I. odgovara poveljom, tzv. Livorninom, dokumentom iz 1593. godine za svoju novu luku Livorno, kojom i Levantinima i Ponentinima, koji se tu nasele, garantira, uz potpunu zaštitu od Papinske inkvizicije, i dotad neviđena prava i slobode. Za razliku od ostalih gradova na Poluotoku, Židovi u Pisi i Livornu nisu morali stanovati u getima te su izbjegli većinu restrikcija koje sa sobom, za većinu Židova na Poluotoku donosi Katolička obnova.
Vojvodstvo Mantova je, početkom XVI. stoljeća imalo malu židovsku zajednicu od kojih 200 članova. Međutim, slijedom papinih progona, vojvoda je dozvolio tim izbjeglicama da se nasele na njegovom teritoriju, a kasnije je primio i izbjeglice iz Milana. Do 1587. godine židovska se zajednica povećala na 960 članova. Najveći porast Židovi u Vojvodstvu bilježe kroz slijedeća dva desetljeća - paralelno s većim useljavanjem Židova u Mletačku Republiku, Toscanu i Savoju - kada, osim u samom gradu Mantovi, broj židovskih useljenika raste i u Mantovi, pa početkom XVII. stoljeća židovskog stanovništva u čitavom Vojvodstvu ima više od tri tisuće. Mantova se tada nalazi među pet najvećih židovskih zajednica na kršćanskom Zapadu.
Kratkotrajni predah u primjenjivanju restriktivne židovske politike u Papinskoj državi nastupio je za pontifikata Siksta V. (1585-1590), u vrijeme duge konjukture 1575-1595. On je ublažio neke ekonomske restrikcije i dozvolio židovskim prognanicima iz Papinske države da se vrate. Zajednice u Bologni i Ravenni uspjele su se restrukturirati, ali papa Klement VIII. vratio se na politiku Pia V. te je godine 1593. izdao bulu Caeca et obdurata, kojom se zahtijeva od svih Židova (osim onih koji nastanjuju Rim, Anconu i Avignon) da napuste papinske zemlje. Nadao se da će ih, stješnjavajući ih na tako malo područje prinuditi da prihvate kršćanstvo.
Zadnji od apeninskih progona, već spomenut, zbio se u Vojvodstvu Milano (s područja van grada Milana - iz samog grada bili su prognani još 1489. godine). Kralj Filip II. namjeravao je još 1565. protjerati Židove iz vojvodstva: odluka je privremeno opozvana na savjet upravitelja (Requesensa), koji je vjerovao da je židovska prisutnost korisna za državu, a osobito u potpori vojnom garnizonu. Međutim, kršćanski trgovci u dotičnim gradovima, osobito Cremoni, sada su poveli žestoku kampanju za izgon te je Kralj 1597. godine naredio iseljenje preostalih oko 500 Židova iz Vojvodstva.
Previous page: Sefardska dijaspora
Next page: Osmansko carstvo