Osmansko carstvo
Kada kršćanstvo zatvara svoja vrata Osmanlije ih otvaraju; najveći dio izbjeglica s Pirinejskog poluotoka raznim putovima dolazi u Osmansko Carstvo, kako na Levant tako i u njegov balkanski dio. Migraciju iberskih Židova karakteriziraju valovi španjolskih conversosa, i Židova općenito, koji dolaze ili morem ili preko sjeverne Afrike. Slijede ih Židovi prognani sa Sicilije. Nakon 1497. godine dolaze Portugalci, naročito u razdoblju između 1497. i 1500. godine pa ponovno tridesetih godina XVI. stoljeća, a slijedi val osamdesetih godina istog stoljeća kao posljedica jačanja portugalske inkvizicije. Zadnji val conversosa pristiže u XVII. stoljeću (između 1609. i 1614).51 Oni dolaze na istok s europskog sjevera (Hamburg, Flandrija) koristeći Veneciju kao privremenu etapu.
Osmanskom Carstvu potrebni su majstori i tkalci, stručnjaci za brodogradnju, sposobni pomorci, ljevači topova, talioci za obradu kovina koji su glavna snaga jedne države. Obrti su često stvar useljenika, naime kršćanskih zarobljenika, koji u Carigradu ili drugdje, često postaju majstori i proizvode skupocjene tkanine, a još je više židovskih obrtnika koji su razvili industriju sukna u Carigradu i Solunu.
Carstvo uvozi i liječnike, kartografe, slikare - u XVI. stoljeću ono se puni ljudima sa Zapada (i Židovima i kršćanima) dobivajući tako, kako primjećuje Braudel, svoj zapadni odgoj. Židovi, protjerani zbog religije, a ne bijede, odigrali su izuzetnu ulogu u prenošenju tehnika. Prognani iz Španjolske, prvo su bili trgovci na malo u Solunu i Carigradu te su, malo po malo, razvijali poslove dok nisu pobjedonosno počeli konkurirati u trgovini Dubrovčanima, Armencima, Mlečanima i Grcima. U te dvije istočne metropole donijeli su tiskarstvo, industriju vune i svile i, ako je vjerovati stanovitim glasinama, tajnu proizvodnje potpornja za poljsko topništvo.
Unutarnje ustrojstvo Osmanskog Carstva počiva na učenju islama; ono daje pečat svemu. Prema njemu, samo je islamska vlast zakonıta. Stoga se Zemlja dijeli nadvoje: na područje pod vlašću islama (dar al-islam, kuća islama) i područje kojim vladaju nemuslimani (dar al-harb, kuća rata). Stoga su muslimani - kolektivno, a ne kao pojedinci - obvezni, u slučaju potrebe, oružanom silom pridonijeti da se "područje rata" preobrazi u islamsko. To je obveza vođenja ğihada - vjerskog rata (u praksi opasniji po vjerske sektaše nego po nevjernike). Osmansko društvo dijeli se u dva osnovna staleža: asker (vojnički stalež) u koji ulaze svi pripadnici feudalnog staleža (vojnici, državni funkcionari, muslimanski duhovni oci - uleme) te rayu koju sačinjavaju pretežno zemljoradnici opterećeni obvezama u korist feudalne gospode i države te obrtnici i trgovci, također porezni obveznici i to bez obzira na vjeroispovjed.
Uz tu osnovnu podjelu u Osmanskom Carstvu postoje i razni društveni međuslojevi. Njihov specifičan položaj određen je šerijatskim pravom. Jedan takav specifičan sloj čine i Židovi i to kao vjerska zajednica - millet. Židove su Osmanlije po šerijatskom pravu kao ahl al-kitab (ljude knjige)55 ipak tolerirali i kad se nisu htjeli obratiti na islam (izbjegavali su nasilnu islamizaciju; ona se primjenjivala jedino kod pripadnika mnogobožačkih kultova). I oni su, poput muslimana, bili pod zaštitom sultana nerijetko se uspinjući i do najviših položaja. S druge strane po tzv. Omarovom zakonu56 koji sadrži relativno restriktivne propise za Židove i kršćane, povlasticu po kojoj i dalje mogu živjeti prema svojoj vjeri, moraju plaćati dodatnim porezima (zakon u oporezivanju razlikuje Židove i kršćane).
Naime, islamska je država imala pravo na posebni osobni porez - haraç od nemuslimanskih podanika, tzv. štićenika (zimmi), a taj je porez u Osmanskom Carstvu zamijenjen ubiranjem glavarine - cızye - od radno sposobnih muškaraca nemuslimana. Porez je zapravo nadomjestak za vojnu službu, koja je na području islama obvezna samo za muslimanske muškarce.57 Osim toga nije im bilo omogućeno da pod jednakim mogućnostima kao muslimani svjedoče pred kadijom (u određenim slučajevima oni su se ipak mogli pojaviti pred kadijom čak kao svjedoci sudske parnice - šuhudul-hal, što ima značaj porote u islamskom pravu, a što je, u pravilu, privilegija muslimana). Također su se, od muslimana, razlikovali po nošnji te nisu smjeli jahati kroz grad. Unatoč tome što je osmansko gospodstvo ponekad bilo ograničeno u toleranciji prema nemuslimanima, područja pod osmanskom vlašću postala su utočište gotovo svih vjeroispovijedi; tim više što su odredbe Kurana omogućavale sigurnu egzistenciju svakom obrtu dok su, s druge strane, trgovina i industrija većinom prepuštene strancima.
Izvori za prava Židova u Osmanskom Carstvu većinom su kadijski sudski protokoli - sidžili. Ta prava mogu se podijeliti u tri glavne skupine; to su vjerska autonomija: sloboda bogoslužja, podizanje i održavanje sinagoga, prisega pred kadijom po propisima vjere (Bogom koji je po Mojsiju objavio Toru), sahranjivanje, propisi o hrani (košer), bračne i obiteljske stvari, organizacija nastave, posjeta svetih mjesta u historijskom Erec Izraelu, sloboda kretanja i trgovanja te krivično-pravna zaštita (npr. u slučaju ubojstva Židova prakticiralo se sporazumijevanje stranaka o krvarini - dem ve diyet - tj. nadoknadi štete koja je imala značaj sudskog mira).
Ubrzo nakon doseljenja, Sefardi postaju dominantni židovski element u Osmanskom Carstvu brojčano nadjačavši Levantince. Širom Osmanskog Carstva nastaju nove i povećavaju se stare zajednice, od Balkana preko Sirije, Libanona do novostečenog Egipta i sjeverne Afrike.58 Po nekim podacima u Carigradu i Solunu oko 1550. godine živi oko 20 tisuća Židova.59 Drugi veći centri na Balkanu dosta zaostaju (slijedeća po veličini je zajednica u Sofiji koja broji oko 800 obitelji, po oko 300 obitelju u Kavalli, Trikkali, Plovdivu, Bitoli, Jedrenu, Galipolju). Za Carigrad, uz Napulj najnapučeniji sredozemni grad, Braudel iznosi podatak da u XVI. i XVII. stoljeću bijeli turbani (Turci) čine 58% od ukupnog stanovništva grada dok ostatak otpada na plave turbane (Grke), žute turbane (Židove), Armence i Rome.
U Solunu su Židovi do 1532. godine bili organizirani u odvojene sinagoge, ovisno o području odakle su potjecali (grčka sinagoga, španjolske, talijanska, sicilska, portugalske, vjerne svojim starim domovinama pa se zovu Messina, Sicilija, Puglia, Kalabrija...), ali do kraja stoljeća Španjolci su asimilirali sve Grke, Talijane i neke Portugalce. Međutim, od 1564. godine poznat nam je pad suknarske krivulje u ovom gradu. S tim u vezi su i višestruke mjere koje poduzimaju solunski rabiji ne bi li zaustavili taj nagli pad: zabrana slobodne kupovine vune, obveza nošenja odjeće proizvedene u samom gradu.60 Valonu, osmansku trgovačku ispostavu naseljavaju, između ostalih, i izbjeglice iz Ancone, koji bježe pred progonima pape Pavla IV. Ona je jedan od najvažnijih židovskih centara u Osmanskom Carstvu. Procjene broja židovskog stanovništva za ovaj grad vrlo su različite; kreću se od oko 2500 ljudi61 do jedva 160 njihovih obitelji62.
Oko 1518. godine židovski trgovac iz Valone pregovara o papinsko-osmanskom sporazumu, koji se bavi carinskim statusom robe koja pripada osmanskim podanicima, kada ulazi na teritorij Papinske države ili ga napušta. Na Levantu su veliki centri Aleksandrija i Kairo. Jedan dio Sefarda ponovno naseljava i historijski Erec Izrael koji upravo u to vrijeme, kao dio pokorene Mamelučke države dolazi pod osmansku vlast. Sredinom XVI. stoljeća galilejski grad Cafed (Safed) na sjevernoj obali Genezaretskog jezera postaje vjerski i intelektualni centar židovskog svijeta. Između 1520-tih i 1560-tih - 1580-tih on, zahvaljujući židovskim useljenicima i njihovim obrtima, doživljava brzi razvoj u industriji vune. I osmanski porezni sustav potvrđuje razvitak tog malog grada: 1525/26. pristojba koju plaćaju bojadisari tkanina iznosi 300 aspri; oko 1533. godine 1000 aspri, a 1555/56. godine 2236 aspri za samo 8 bojadisaonica.
Grad tada doživljava i demografsku ekspanziju: također prema osmanskim poreznim podacima 1567. godine tamo živi oko 300 španjolskih, 143 portugalske, 80 talijanskih te nešto manje od 50 njemačkih i mađarskih židovskih obitelji. Od oko 10 tisuća stanovnika grada, polovinu čine Židovi. 64 Međutim, počevši od 1555/56, paralelno s istom situacijom u Solunu, počinje se zaustavljati rast industrije, a godine 1584. Židovi napuštaju Cafed i pad se ubrzava; 1587. godine zatvara se tiskara (osnovana dvadesetak godina ranije), a 1602. godine u gradu se više ne proizvodi niti jedna tkanina.65 I u Jeruzalemu, Hebronu, Gazi i Tiberiasu također su se naselile židovske zajednice iz Španjolske i Portugala te manje skupine onih s Apeninskog poluotoka i njemačkih zemalja pa je Erec Izrael na kratko vrijeme opet postao centar židovstva (neki su rabiji pomišljali i na obnovu Sanhedrina koji bi redigirao vjerske propise za sve Židove u galutu). Na Levantu se, prema kraju stoljeća, odvija istovjetan proces asimilacije starosjedilaca kao na Zapadu: Talijana, Provençalaca i ostalih od strane Španjolaca.
Židovi su se u Osmanskom Carstvu bavili čitavom lepezom zanimanja. Bili su liječnici, prevoditelji, otvarali su tiskare, koje su dotad bile nepoznate u Osmanskom Carstvu; već 1494. godine u Carigradu otvaraju tiskaru (s hebrejskim pismom). Prema nekim teorijama66 ustanovili su modernu industriju oružja i ratne opreme, naročito teške artiljerije. Tako židovski kroničar navodi riječi mletačkog diplomatskog predstavnika u Osmanskom carstvu, sedamdesetih godina XVI. stoljeća (nakon Ciparskog rata) pred Vijećem desetorice: Kakvu ste kobnu stvar učinili protjeravši Židove! Zar ne znate koliko će vas to kasnije stajati? Tko je Turčina učinio tako snažnim, i gdje je on našao tako vješte radnika za izradu topova, lukova, tanadi, mačeva i štitova, koji mu omogućuju da se mjeri s drugim narodima, ako ne među Židovima koje su protjerali španjolski kraljevi!
Židovi se u Carstvu bave i nizom obrta (tkalci, zlatari, obućari, kožari, tesari, metalci) te brodovlasništvom i trgovinom, napose međunarodnom. U XV. i XVI. stoljeću glavnina trgovine na Sredozemlju odvija se u Sjevernoj Africi i na Levantu. Veliki trgovački putovi, koji prolaze Osmanskim carstvom su ili kopneni - kroz jugoistočne dijelove Kraljevine Poljske prema srednjoj i zapadnoj Europi - ili pomorski; trgujući po Sredozemlju i na europskim obalama Atlantika povezuju se sa sjeverozapadnim krilom sefardske dijaspore u Nizozemskoj i sjeverozapadnoj Njemačkoj, a prema kraju ovog razdoblja i sa Židovima u Engleskoj. U tom pogledu ekonomska aktivnost donosi i dodire i suradnju tri velika dinamična centra židovskog socijalnog i ekonomskog života: Osmanskog Carstva, Poljske i sjeverozapadne Europe. Prircnomorje i Balkan područja su dodira Sefarda i Aškenaza; tako npr. velik dio uvozno-izvozne trgovine istočne Europe s Osmanskim Carstvom (osobito na Pricrnomorju i Balkanu) drže Židovi iz Poljske - Aškenazi.
S druge strane i osmanski Sefardi se, uslijed procvata levantinske trgovine, naseljavaju u Poljskoj. Tako je poljski kancelar Jan Zamojski (osim što je mjesne Židove smjestio na svojim domenama), 1580. godine, preko svojih veza s osmanskim dvorom sredio da se grupa španjolskih i portugalskih Židova smjesti u njegovom glavnom gradu Zamosću. Njegov je cilj bio (osim proizvodnje i trgovine na njegovim zemljama) u taj dio Poljske privući tada cvatuću trgovinu s Levantom Via Lavov ili preko Crnog mora ili kopnenog preko Rumunjske. Levantinci su najaktivniji ipak bili na području Balkanskog poluotoka; do 1492. godine većinu trgovine od Carigrada do dalmatinske obale držali su Grci, Dubrovčani i Armenci, a dalje prema Apeninskom poluotoku roba se prevozila mletačkim brodovima. Međutim, situacija se značajno promijenila u prvoj trećini XVI. stoljeća; španjolski Židovi operirajući iz Soluna, Carigrada, ali i iz Dubrovnika, Splita i Valone (glavnih dalmatinskih ulaznih luka za iberske Židove koji su se preko Italije useljavali u Osmansko Carstvo) ubrzo preuzimaju sve unutarnje balkanske rute - do 1540. godine otkup vune, svile i pamuka u Grčkoj, Srbiji i Bosni bio je uglavnom židovska aktivnost kao i obrada tkanina, bilo uvezenih iz Mletačke Republike ili Firence bilo lokalno proizvedene, u manufakturama vunene tkanine u Solunu. Do tridesetih godina XVI. stoljeća Sefardi su potisnuli Dubrovčane iz glavnih komercijalnih centara u unutrašnjosti Balkanskog polutoka - Sarajeva i Beograda - dok su, u suradnji s Aškenazima, ovladali kopnenim prometom između istočnog dijela Poluotoka preko Rumunjske do Poljske.
Nakon što su ovladali unutrašnjošću, ojačala im je pozicija i počinju dominirati u trgovini duž dalmatinske obale te ulaze u promet između Dalmacije i Apeninskog poluotoka.
Židovi i vrlo brzo utvrđuju, zajedno s grčkim trgovcima, porezne prihode i čak prihode bogatih zemljoposjednika, a mreža njihovih poslova širi se po čitavom Carstvu. Suvremenik tih zbivanja, Belon du Mans, putujući Osmanskim Carstvom sredinom XVI. stoljeća navodi da su oni toliko zahvatili tursku trgovinu da je bogatstvo i prilog sultana u njihovim rukama: jer oni nameću najvišu cijenu na ubiranje poreza u pokrajinama, utvrđuju porez na sol i pristanišnu pristojbu za brodove i druge stvari Turske.
Bogati pojedinci bavili su se zakupom poreza naveliko, a javljaju se i kao zakupnici zemlje. Neki od Sefarda obavljaju i službe u samoj sultanovoj okolini. To su sultanovi liječnici (Josef i Moše Hamon, Baroda, Abraham Ibn Megas); Šlomo Aškenazi, svojevrsna kombinacija liječnika i diplomata te bankari i diplomati: Šlomo Abenaes i don Josef Nassi odnosno Juan Mingius ili Juan Micas (iz portugalske obitelji Mendes), kasniji "knez od Naxosa". Nassi je zaradio naslov stekavši povjerenje sultana Selima II. Osim naslova imao je i zakup vinske desetine s egejskih otoka. Do stanovitog je stupnja, pod svoju kontrolu, stavio dvorske financije, a isposlovao je i mogućnost iznošenja mišljenja pri donošenju političkih odluka (kao npr. savjet za pohod na Cipar 1570. godine, usprkos oklijevanju velikog vezira Mehmet-paše Sokolla / Sokolovića). Već pri kraju vladavine Süleymana Zakonodavca isposlovao je, kod Sultana, uspostavljanje poluautonomne židovske zajednice, s Tiberijadom u Galileji kao središtem, ali ona je bila kratkog vijeka.
Židovi u Carstvu često su tumači i bez njih mnogo toga ne bi bilo moguće ili lako. Već navedeni Belon du Mans to objašnjava: Oni koji su došli iz Španjolske, Njemačke, Ugarske i Češke podučili su svoju djecu jeziku (te zemlje): a njihova su djeca naučila jezik naroda na kojem moraju razgovarati, kao grčki, slavenski, turski, arapski, armenski i talijanski... Židovi koji žive Turskoj obično znaju govoriti četiri ili pet jezika: a ima ih koji znaju po deset ili dvanaest.
U Osmanskom Carstvu, tijekom XVI. stoljeća, cvate židovska mistika. Tadašnji rabiji mnogo su pažnje posvećivali proučavanju Kabale.70 Vjeruje se da ju je napisao Šimon ben Johaj - kompilirao je, Moše de Leon (1250-1305). Djelo je prvi put tiskano u Italiji 1559. godine. U Cafedu, u čijoj blizini leži grob ben Johaja, procvalo je, u XVI. stoljeću, novo središte kabalistike potaknuto naukom i tumačenjima Izaka ben Salomona Luria ili Arija. Iz Galileje praktična kabala proširila se preko čitavog Osmanskog Carstva u Italiju, Njemačku pa sve do Poljske. Ari umire 1572. godine ostavljajući za sobom grupu sljedbenika (Hajim Vital i drugi) koji su stvorili čitav sustav praktične kabale, unoseći mnoge mistične elemente u judaizam.
U Cafedu tog vremena djeluje i Josef Karo (rođen 1488. u Toledu) koji je tu napisao svoje djelo Šulhan aruh (Prostrt stol). On je iz nepregledne i mnogo puta proturječne halaha literature sastavio dotični važeći zakon odnosno prihvaćen običaj; sustavno, kratko i razumljivo. Šulhan aruh sadrži svakodnevne obveze, odredbe vezane uz šabat i svetkovine, ritualni zakon, ženidbeno i civilno pravo. Najkraće, a najpreciznije to je zbirka mišljenja prvih kodifikatora u kojoj on, kao autor, daje svoja mišljenja o svim spornim pitanjima. Kodeks se zasniva na učenjima španjolskih rabija, ali zanemaruje francusku i njemačku tradiciju pa zato nije prihvaćen kod Aškenaza. Prvo tiskano izdanje pojavilo se 1564. u Veneciji. I za taj su kodeks sastavljene mnogobrojne dopune i komentari.
Nakon sredine XVI. stoljeća opće se zdravlje Osmanskog Carstva pogoršava. Usporedo s tim, i židovske zajednice na Levantu i Balkanskom poluotoku siromaše. Uzroci se nalaze u monetarnoj i ekonomskoj krizi koja će Osmansko Carstvo uvesti u poremećaje lančane inflacije. Teška kriza na čitavom Sredozemlju (1586-1591) otvara Sredozemlje lađama s europskog sjevera. Jedan od uzroka je, s tim u vezi, i teškoća u opskrbi vunom; engleska se tkanina doprema u Carstvo izravno engleskim brodovima. Krizi Carstva doprinosi i razvitak talijanske industrije.71 Stanje mu se i dalje pogoršava te je pred kraj stoljeća u osjetljivom položaju. Do tada mu je rat omogućio da se opskrbi potrebnim dobrima, ljudima i tehnikama li proizvodima te tehnike te da se dokopa komadića hranjivog kršćanstva na zemlji i na moru. Međutim, nakon iscrpljujućeg rata, početkom XVII. stoljeća ostvaruje se ravnoteža na ugarskom bojištu koju je otada nemoguće poremetiti; tada se očituje slabost koja će se samo povećavati. Samo europska iluzija o osmanskoj snazi (pojačana aktualnim događajima na Zapadu - podjela Europe i početak Tridesetogodišnjeg rata) spasit će to veliko Carstvo.
ZAKLJUČAK
Sefardska priča započinje progonom iz Španjolske.73 Sve do nasilja u XIV. i XV. stoljeću tamošnje su židovske zajednice nastojale formirati gotovo neprekinuto tkivo, neku vrstu konfesionalne nacije. Nakon španjolskih progona, Portugal i Levant preuzimaju golem broj izbjeglica. Paralelan se proces događa u Poljskoj s Aškenazima, koja se od XV. stoljeća naglo razvija, a gdje izrazito jača židovska zajednica, gotovo formirajući jednu naciju i jednu židovsku državu - ekonomske teškoće i nemilosrdna represija XVII. stoljeća uspjet će je zbrisati.74 U svakom od tih slučajeva relativna gustoća židovskog stanovništva odigrala je svoju ulogu.
Osim malobrojnosti, karakteristična je i raspršenost zajednica. Međutim njih povezuje učenje, vjera, knjiga; tiskara je poslužila razmiricama, a još više židovskom jedinstvu. tko bi mogao spaliti ili uništiti odjednom sve te knjige koje se tako jednostavno umnažaju?75 Neprekidna putovanja rabija, trgovaca, prosjaka, neprekidna razmjena trgovačkih, prijateljskih ili obiteljskih pisama...
Osnovno obilježje sefardskog života u XVI. stoljeću je kretanje. Krajem XV. stoljeća protjerani su iz zemalja španjolske krune i Portugala; preko Apeninskog poluotoka odlaze u Osmansko Carstvo - neki se pak zaustavljaju u talijanskim državama. Unutar samog Poluotoka premještaju se iz jedne države u drugu, ovisno o aktualnom razvoju situacije. Tako su, krajem XV. stoljeća, sa Sicilije i Sardinije, a 1541. godine s područja Napuljskog kraljevstva, židovske zajednice potisnute prema srednjem i sjevernom dijelu Poluotoka. Uslijed toga, relativna im gustoća raste u Papinskoj državi, Mantovi, Ferrari, Mletačkoj Republici i u manjoj mjeri u Toscani, Savoji te Urbinu. Mletačka Republika u to vrijeme ustanovljava geto (doduše za njemačke Židove), ali tada su Židovi prvi put naseljeni unutar Grada.
Talijanske države, do polovine stoljeća međusobno se poveljama natječu za Sefarde - prvenstveno one koji su osmanski podanici (obrnuto kretanje). Izuzetak čini Genova koja protjeruje Židove s područja grada.
Politika Katoličke obnove, koja počinje polovinom XVI. stoljeća, okreće novu stranicu židovske povijesti na Poluotoku. Udar je usmjeren na conversose; slijede njihovi bjegovi i progoni iz Papinske države i Mletačke Republike prema Urbinu, Toscani, Mantovi i Ferrari. Međutim ubrzo moraju napustiti Urbino i Toscanu. Kraj šezdesetih godina donosi i progon svih Židova iz Papinske države (osim iz Rima i Ancone, njene glavne luke); Židovi iz Bologne, Ravenne, Riminija i drugih gradova Papinske države sada se pomiču prema sve užim njima dozvoljenim prostorima na Poluotoku. Koju godinu kasnije Židovi u Toscani iz manjih su mjesta potisnuti u jedina dva formirana geta u Vojvodstvu - ona u Firenci i Sieni. Sličan proces odvija se i u Parmi i Urbinu.
U zadnjoj trećini XVI. stoljeća s promjenom židovske politike (ova promjena nije karakteristična samo za Poluotok; istovjetan se proces paralelno odvija i u Njemačkim zemljama te Nizozemskoj) oni se pomalo vraćaju na neka područja iz kojih su nedavno prognani. Prva na Poluotoku s novim stavom je Savoja, zatim Mletačka Republika, slijedi je Toscana pa Mantova. Čak je i u Papinskoj državi nakratko došlo do promjene politike prema Židovima. Ipak, na samom kraju stoljeća progoni ponovno slijede - iz Papinske države i Milana.
Autori radova o Židovima u renesansi najčešće spominju odmah uočljivu suprotnost - otvaranje društva nasuprot pogoršavanju židovskog položaja u XVI. stoljeću. Kada se promatra kulturno otvaranje ne smije se zaboraviti istovremeno ekonomsko otvaranje - promjene u vladajućem sloju, nove djelatnosti kojima se bave, uslijed kojih im Židovi postaju smetnja. Naime, kršćani, novi vladajući sloj sada su se okušali u nekim ekonomskim poljima dotad rezevriranim za Židove, a dostupan im je i vlastiti kapital - zajmodavci im više nisu potrebni, dapače njihov odlazak onemogućio bi dizanje zajmova seljaštvu što bi novom vladajućem sloju pomoglo da dođu do zemlje. Mnogo je primjera u kojima se dozvole za naseljavanje Židova poklapaju s ekonomskim potrebama država. Već u prvoj polovini XVI. stoljeća velike koncesije daje Ferrara - kada izdaje svoju čuvenu povelju, izdaje je Levantincima (osmanskim podanicima) koji su posjedovali poslovne veze s Osmanskim carstvom. Mletačka odluka o širenju geta, da bi mogao primiti Levantince, izravan je odgovor na ferrarsku povelju.
U to je vrijeme i Papinska država pokazala da joj ne nedostaje ekonomskog pragmatizma u želji da razvije Anconu kao najvažniju jadransku luku za trgovinu s Balkanskim poluotokom (što ne obezvređuje činjenicu da se dobar dio njenog odnosa prema Židovima - uključujući conversose - do početka Katoličke obnove zasnivao na neodobravanju nasilja prema Židovima, uključujući prisilna obraćenja). U igru se uključuje i Toscana (trgovina s Levantom i razvoj bankarstva u manjim i srednjim toscanskim naseljima u smjeru gospodarskog razvitka države), ali najjasnije u prilog takve teorije govori primjer Genove; njen veliki ekonomski uzlet od polovine stoljeća te, što je još važnije, preorjentacija s Levanta prema zapadnim tržištima učinile su njenu potrebu za Židovima nepostojećom. Vojvodstvo Savoja, pak, za vrijeme Ciparskog rata, kada mletačka trgovina s Levantom prolazi velika iskušenja, poziva Židove da se nasele na njen teritorij - čak i nekadašnje conversose - crvenu krpu Katoličke obnove. Mletačka Republika postaje posebno blagonaklona prema Židovima u vrijeme splitske pustolovine. Sefardi imaju sve veću ulogu u mletačkoj trgovini s Levantom. U svrhu pokretanja luke u Livornu i Toscana poziva Židove, nudeći im čak mogućnost izbjegavanja geta - taj sustav ograđene segregacije s noćnim stražama, koji je obilježio rani novi vijek.
Naime, segregacija obilježava drugi val židovskog naseljavanja na Poluotoku u XVI. stoljeću. Svugdje gdje se, nakon papine bule iz 1555. godine, vraćaju, ili ostaju, prinuđeni su živjeti u getima. Segregacija je postupna i loše se provodi. Ipak, rijetki su gradovi koji je izbjegavaju (Pisa, Livorno).
Koegzistencija je židovska sudbina. Oni su nasljednici okolnih civilizacija čija dobra oni zatim prenose u jednom ili drugom smjeru.76 Ilustrativan je primjer koji donosi Braudel - tiskare; Nijemci ih u Španjolsku ne donose prije 1475, a već 1487. godine u Portugalu se tiska prva knjiga Petoknjižja - njemački tiskari počinju djelovati u Portugalu tek za desetak godina. Nakon protjerivanja iz Španjolske prenose tiskarsko umijeće u Osmansko Carstvo, a jedan izvor navodi da su do oko 1555. godine preveli sve vrste knjiga na svoj hebrejski jezik.
To je bila slika kršćanskog Sredozemlja. Muslimansko Sredozemlje ima malo drugačiju priču. Razlozi za naseljavanje Židova su, doduše, vrlo slični. Osnovna razlika, koja leži izvan njih, jest da je muslimansko Sredozemlje jedinstveno. To je Osmansko Carstvo. I ono ima svoje pragmatične razloge zašto ih prima. Vrijeme je to vrhunca Carstva, vrijeme konjukture. S krajem stoljeća nastupit će kriza koja će se produbljivati do samog kraja Carstva. I židovski položaj postajat će sve teži. Jer, kao što primjećuje Braudel, načinimo li kronološkim redom popis mučenja, progona, i prisilnih obraćenja koji čine martirologij židovske povijesti, nazire se veza između konjukture i tih okrutnih mjera. One su uvijek ovisile o nepovoljnim uvjetima ekonomskog života, one ih prate.77 Važnost Židova u Carstvu je velika. Vrijeme je to pozapadnjavanja Carstva i upravo Židovi igraju tu veliku ulogu: tiskare, oružje, obrti, trgovina, jezici... ljudi. Jer, kršćansko Sredozemlje obiluje ljudima na manjku prostora, a muslimansko Sredozemlje vapi za ljudima na obilju svog prostora.
Sefardska avantura na Sredozemlju, započeta procesom vraćanja iberske civilizacije u Europu, okrutno i silovito, prošla je kroz to dugo XVI. stoljeće raznorodne žive procese obogaćujući Sredozemlje i od Sredozemlja je bila obogaćivana. Ona je nastavljena i dalje, sa Novim kršćanima kroz XVII. stoljeće, kroz proces orjentalizacije sada Levantinaca, ona traje i danas. Danas pojam Sefard obuhvaća crvenokose venecijanske Židove kao i orijentalne Židove s Bliskog istoka i sjeverne Afrike (a čija glavnina danas živi u Izraelu). To je onaj Židov koji danas nastanjuje dijelove većine država na Balkanskom poluotoku, a i one kriptojudaiste koji su početkom ovog stoljeća pronađeni u planinskim djelovima Portugala - to je još uvijek, uglavnom, onaj Židov čija je sudbina ostala vezana uz Sredozemlje.
Sudbinu Židova ne možemo mjeriti izvan konteksta svjetske povijesti, izvan povijesti kapitalizma (previše je ishitreno rečeno da Židovi nisu njegovi izumitelji, što je možda točno, ali je li postojao jedan izumitelj? U svakom slučaju, oni su u punoj mjeri sudjelovali). Jedno je sigurno, da Izrael svoju sudbinu, svoju snagu, svoju vječnost zahvaljuje tome što je ostao čvrsta jezgra koja uporno odbija da se rastvori, to jest civilizacija vjerna samoj sebi. A sve su civilizacije istodobno i raj i pakao ljudi.
Previous page: Apeninski poluotok
Next page: Povijesni izvori