Povijesna pozadina
Rimska vlast – od 63. prije nove ere do 313. nove ere
Nakon Seleukida, Rim se pojavljuje kao nova sila u regiji; zadnji Hašmonejci (Makabejci) braća Hirkan i Aristobul pozivaju Pompeja kao posrednika u svom sporu (66-63. p.n.e); Rimljani staju na stranu slabijeg brata i, kao Hirkanu II, daju mu ograničenu autonomiju pod rimskim guvernerom sa sjedištem u Damasku. Stvarni vladar je kraljev glavni savjetnik, idumejski general Antipater, otac budućeg kralja Heroda.Tri godine kasnije Rimljani ukidaju Sanhedrin.
Sanhedrin je naziv za drevni židovski pravosudni sustav. Veliki Sanhedrin bio je vrhovno religijsko tijelo za vrijeme postojanja Hrama; istovremeno, u svakom gradu u Zemlji Izraela postojali su manji religijski kao i politički-demokratski sanhedrini. Sanhedrini postoje do ukidanja Patrijarhata oko 425. godine nove ere.
Helenistički izvori Sanhedrin uglavnom opisuju kao političko i pravosudno tijelo na čijem je čelu vladar. Povjesničar Josip Flavije piše o političkom Sanhedrinu, kojeg sazivaju Rimljani 57. godine p.n.e.
Tanaitski izvori opisuju Veliki Sanhedrin kao religijsku skupštinu od 71 učenjaka, koji su se sastajali u Hramu u Jeruzalemu. Veliki Sanhedrin sastajao se svaki dan, osim Šabata i blagdana. Bio je to vrhovni autoritet židovskog prava i svaki učenjak, koji bi išao protiv odluke Velikog Sanhedrina, bio bi osuđen na smrt kao zaken mamre (pobunjeni starješina). Na čelu Sanhedrina stajao je predsjednik – nasi (princ u doslovnom prijevodu) i potpredsjednik – av bet din (otac suda u doslovnom prijevodu). Ostalih 69 učenjaka sjedili su u polukrugu, okrenuti prema ovoj dvojici. Nejasno je da li je među liderima bio Veliki svećenik.
Sanhedrin je sudio osuđenim prekršiteljima zakona, ali nije mogao inicirati uhićenje. Da bi se optuženika i osudilo, bila su potrebna najmanje dva svjedoka. Nije bilo odvjetnika, već su svjedoci iznosili optužbu u prisutnosti optuženika, a optuženik je mogao pozvati svjedoke u svoju obranu. Sud bi ispitivao optuženika, tužitelje i svjedoke obrane.
Veliki Sanhedrin bavio se religijskim i ritualnim hramskim stvarima, kaznenim slučajevima, koji su bili povezani sa sekularnim sudom, pravnim procedurama u vezi s otkrićem mrtvog tijela, suđenjima preljubnicama, hramskim davanjima (u obliku desetine i sl.), pripremanjima svitaka Tore za kralja i Hram, kalendarom, kao i rješavanjima teškoća u vezi s ritualnim zakonom.
Veliki Sanhedrin osiguravao je točan prijenos usmene Tore; ovo tijelo odlučilo je i koji će se židovski sveti spisi naći u Tanaĥu – Bibliji (Tanaĥ = Biblija; dolazi od kratica za Toru, Nevi’ivm/Proroke i K’tuvim/Spise). Talmud im daje izuzetnu važnost: Moše je primio Toru na Sinaju i prenio je Jehošui, Jehošua starješinama, starješine prorocima, a proroci Sanhedrinu… Šimon ha-Cadik (Šimon Pravednik) bio je jedan od zadnjih ostataka Sanhedrina. Običavao je reći: «Svijet počiva na tri stvari – na Tori, službi Bogu i djelima dobročinstva…» (Talmud Bavli, Avot 1:1).
Oko 30. godine nove ere Veliki Sanhedrin izgubio je pravo propisivanja smrtne kazne. Nakon uništenja Hrama i Veliki je Sanhedrin prestao postojati. Pod vodstvom Rabana Gamliela, Sanhedrin u Javneu preuzeo je mnoge funkcije Velikog Sanhedrina. Rabini u Sanhedrinu služili su kao suci i privlačili studente, koji su dolazili učiti njihovu usmenu tradiciju i skripturalne interpretacije. Iz Javnea, Sanhedrin seli u razičite galilejske gradove i na kraju završava u Tiveriji / Tiberijasu.
Lokalni sanhedrini sastojali su se od različitog broja učenjaka, ovisno o prirodi prekršaja, kojim su se bavili. Na primjer, samo je Sanhedrin sa 71 članom mogao suditi cijelom plemenu, lažnom proroku ili Velikom svećeniku. Sanhedrin s 23 člana sastajao se kod velikih kriminalnih djela, a tri učenjaka odlučivala su u slučaju građanskih i manjih kriminalnih djela.
Židovi su neprijateljski raspoloženi prema novoj vlasti i sljedećih godina česti su ustanci i pobune. Zadnji pokušaj povratka stare slave Hašmonejaca pokušao je Matatiajas Antigona, čiji poraz označava kraj vladavine Hašmonejaca i Zemlja postaje rimska provincija (40. godine p.n.e.).
Godine 37. p.n.e. Rimljani proglašavaju Heroda, Antipaterovog sina i zeta Hirkana II, za kralja Judeje (vlada do svoje smrti, 4. godine p.n.e.). Dobiva gotovo neograničenu unutarnju autonomiju te postaje jedan od najmoćnijih vladara u istočnom dijelu Rimskog Carstva. To je razdoblje ekonomskog prosperiteta u Judeji. Kroz Judeju su prolazile važne trgovačke rute, između ostalog i one, preko kojih se trgovalo začinima (Jemen-Arapski poluotok-Sredozemlje). Osim toga, Judeja je bila jedno od najplodnijih djelova Bliskog istoka, odakle je dolazilo maslinovo ulje (tada se, osim u prehambene svrhe, koristi i za rasvjetu), datulje (jedno od glavnih zaslađivača prije šećera) i vino. Kao veliki poštovatelj grčko-rimske kulture, Herod prosperitet koristi u svojim velikim graditeljskim pothvatima – najpoznatiji su svakako gradovi Cezareja i Sebaste (Sebastia), dodatak na pećinu patrijarha u Hevronu/Hebronu, jeruzalemske zidine i tri tornja (danas ostao Migdal David/Davidov toranj), tvrđave Herodium, Antonia i Masada itd. Poduzima i rekonstrukciju Drugog Hrama, koja postaje jedna od najsjajnijih građevina svog vremena.
Model Herodovog Drugog Hrama
Deset godina nakom Herodove smrti Judeja dolazi pod izravnu rimsku vlast. Nezadovoljstvo rimskom vlašću sve više jača i eskalira u ustanku 66. godine nove ere.
Prvi židovski ustanak (66-73): Vespazijan se iskrcava na sjeveru gdje mu se neki Židovi predaju, a drugi stradavaju u opsadama; do kraja 66. godine pobuna na sjeveru je skršena.
Godine 69. Vespazijan dolazi na rimsko prijestolje. Do 70. Rimljani okupiraju Jeruzalem. Tit, Vespazijanov sin, uništava Drugi Hram 9. Ava (656 godina nakon uništenja Prvog Hrama). Zadnja utvrda (Masada) pada 74. godine nove ere. Kao posljedica ovog ustanka dio Židova napušta/deportiran je van provincije Judeje, međutim sama provincija i dalje zadržava židovsku većinu.
Novčić s natpisom IVDAEA CAPTA (Osvojena Judeja), povodom osvajanja Jeruzalema, 70. n.e.
Rabin Joĥanan ben Zakai bježi iz Jeruzalema i od Rimljana dobiva dozvolu da osnuje novo središte židovskog učenja u gradu Javneu. Ovaj se događaj smatra početkom rabinskog židovstva, jer je to razdoblje kada se formalizira halaĥa. Kroz Javne, židovstvo preživljava uništenje Jeruzalema i Hrama. Sanhedrin u Javneu postaje vrhovno političko i juridičko tijelo za Židove širom svijeta i to ostaje do 425. kada ga, tada kršćansko, Rimsko Carstvo prisilno rasformira.
Ustanak protiv Trajana (115-117) – uglavnom Dijaspora.
Godine 135. nove ere ugušen je Drugi židovski ustanak (132-135), poznat kao Bar Koĥbin ustanak. Nakon što je skršio ustanak, rimski car Hadrijan odlučio je kazniti Židove između ostalog, preimenujući Judeju u Siriju-Palestinu (Syria Palaestina) i Jeruzalem u Aeliu Capitolinu, zabranjujući u njega pristup Židovima.
Novčić Simona ben Kosibe/Bar Koĥbe, koji pokazuje hram s mesijanskom zvijezdom na krovu; u Hramu je prikazan Zavjetni kovčeg
Kronologija Drugog židovskog ustanka:
U početku svoje vlasti (vlada od 118. n.e), Hadrijan je bio naklonjen Židovima. Dozvolio im je povratak u Jeruzalem i dozvolio ponovnu gradnju Hrama. Kako su počele pripreme za izgradnju Hrama, promijenila se i Hadrijanova židovska politika – tražio je da se Hram gradi na nekom drugom mjestu, a počeo je i deportirati Židove u sjevernu Afriku.
Židovi su pripremali ustanak u ilegali, gradili skloništa, oružja, a od 123. godine počeli su organizirati gerilske jedinice i poduzimali gerilske napade protiv Rimljana.
Hadrijan zato dovodi dodatnu legiju u Judeju – Šesta Ferrata, i Tinneius Rufusa za guvernera Judeje. Hadrijan uvodi i niz restriktivnih zakona, jedan od kojih je i zabrana obrezivanja (poziva se na postojeći zakon o zabrani kastracije). Godine 132. Hadrijan počinje graditi Aeliu Capitolinu, a na području Jeruzalema – grad nosi ime po njemu i rimskom bogu Jupiteru s Kapitola. Hadrijan je također započeo gradnju Jupiterovog hrama na mjestu Hrama u Jeruzalemu.
Hadrijan odlazi iz Judeje i okoline 132. godine, što je Židovima znak da započnu otvorenu bunu pod vodstvom Šimona bar Koĥbe. Zauzimaju gradove i utvrđuju ih, uključujući i Jeruzalem. Kovali su se i novčići s hebrejskim natpisom Sloboda Izraelu.
Hadrijan šalje generala Publusa Marcellusa, guvernera Sirije u pomoć Rufusu, ali su obojica poražena.
Do preokreta dolazi u trenutku kad Hadrijan šalje svoje najbolje generale Juliusa Severusa iz Britanije i bivšeg guvernera Germanije Hadrianusa Quintusa Lolliusa Urbicusa. Sada se u Judeji nalazi 12 legija iz Egipta, Britanije, Sirije… S obzirom na broj pobunjenika, Rimljani pristupaju taktici opsade tvrđava i iscrpljivanja posada u njima. Glavne borbe vode se u Judejskoj pustinji.
Odlučujuća bitka dogodila se u Bar Koĥbinom stožeru Betar (planinska utvrda iznad doline Sorek i važnog puta Jeruzalem – Bet Guvrin), u kojem je bilo i sjedište Sanhedrina (Židovskog Vrhovnog suda) i Nasija (princa/vođe). U Betaru su bile i brojne izbjeglice. 9. ava 135. godine pada Betar. Rimljani tek nakon 6 dana dozvoljavaju sahranu poginulih.
Rimljani zaoravaju Jeruzalem volovskim plugom i velik broj Židova deportiraju u Egipat i u ropstvo. Jeruzalem je pretvoren u poganski grad Aeliu Capitolinu – zatvoren za Židove (osim na 9. ava, kada su mogli oplakivati svoj poraz), a mnoga srušena naselja nisu obnovljena. Hadrijan mijenja i ime provinciji – iz Judeje, ona postaje Sirija Palestina (Syria Palaestina).
U slijedećim godinama Hadrijan vodi protužidovsku, ali i politiku protiv svih judeokršćanskih sekti. Zabranjuje učenje Tore, čuvanje Šabata, obrezivanje, židovske sudove, sastajanje u sinagogama… U Hadrijanovo vrijeme mučenički umire i poznati židovski učenjak Rabin Akiva zajedno s još 9 velikih učenjaka tog vremena. Ovo razdoblje progona smiruje se nešto tek iza 138. godine.
Ustanak protiv Gala (351-352)
Next page: Periodizacija