Naida Mihal Brandl

Srednjevjekovna židovska povijest

DATIRANJE SREDNJEG VIJEKA
Izraelski historičar Ben Sasson definira Srednji vijek kao razdoblje između 632. (islamsko osvajanje) i 1670. godine (mesijanski pokret Šabtaja Cvija i njegove posljedice). Ben Sasson dakle počinje ovo razdoblje s događajem iz svjetske povijesti, a završava ga s događajem, koji reflektira unutarnju povijest židovskog naroda.

ZNAČAJ ISLAMSKOG OSVAJANJA
Islamska osvajanja (osobito ona do 719. godine), donijela su temeljitu promjenu židovskom životu: izbrisala su granicu, koja je, prije osvajanja, dijelila izraelske od babilonskih Židova.
Do 719. sve zemlje od Pirineja do Indije ujedinjene su pod arapskom zastavom.
Osvajanjem je Srednji vijek počeo s integracijom; Naime, osvajanjem se 90% Židova od Iberskog poluotoka do Izraela našlo pod jednim političkim šatorom. Naprotiv, sam kraj Srednjeg vijeka označen je teritorijalnom i komunalnom podjelom.

MONOTEIZAM
Zaokret prema monoteističkom Bliskom istoku počeo je već vladavinom Konstantina Velikog i proglašavanjem kršćanstva službenom religijom Carstva; Crkva je sebe vidjela odgovornom za sve duše, koje su živjele u njezinom Kraljevstvu.
Ova integracija Crkve/Džamije i Države nastavit će se nakon islamskog osvajanja u figuri kalifa.
I kršćanstvo i islam su religije ukorijenjene u židovskoj monoteističkoj tradiciji; ipak, ironično, iako je politički svijet (čak i šire od Sredozemlja) svoj život neizravno temeljio na židovskim idejama, to je ipak bio težak svijet za Židove.
Drugi zaokret, koji je donijelo islamsko osvajanje bio je kulturni zaokret kao rezultat globalne politike: Kalifat je zadobio kontrolu nad Sredozemljem i ova je regija prestala biti rimsko-kršćansko kulturno središte.

TENZIJE KOJE KARAKTERIZIRAJU SREDNJI VIJEK
Svako povijesno razdoblje ima svoje osobite tonove i melodije misli, koje se razvijaju ovisno o povijesnim okolnostima. Da bi razumjeli temeljnu notu Srednjeg vijeka, Ben-Sasson identificira tri tenzije, koje historičar Alfred Weber identificira s razdobljem:
1.Stara etablirana povijest nasuprot mladoj povijesti: I kršćanstvo i islam izrasli su iz emotivne strukture antičkog svijeta i dijele zajedničke religijske i kulturne perspektive (npr. Posljednji sud, aktivni Bog u povijesti, uživanje u patnji). Ipak, narodi koji su nosili i provodili ove perspektive - Germani, Slaveni, i Arapi - bili su relativno mladi. Dok su, s jedne strane, prihvatili staro kulturno nasljeđe, s druge su strane osjećali i tenzije.
2.Tenzije između kraljevstva (imperium) i svećenstva (sacredotium): Posebno vidljivo u Europi, borba između narodnih tenzija u povojima i crkvenog nadnacionalizma.
3.Tenzija između grada i sela: Posebno u Zapadnoj Europi. U početku Srednjeg vijeka reagrarizacija sela označavala je također i selo kao dominantnu snagu, ali su se do 10-11. stoljeća gradovi ponovno vratili na povijesnu scenu.
Ove tenzije nemaju paralela u židovskom životu u Srednjem vijeku. Židovi su, u svojoj tradiciji i načinu života i dalje bili dio antičkog svijeta, nikad nisu bili u položaju moći i nisu imali svećenstvo u kršćanskom smislu. Međutim, na njih je utjecala ruralna/urbana dinamika; Židovi su bili koncentrirani u gradovima (povijesne okolnosti), ali su i u okviru tog konteksta našli svoje najjače neprijatelje.

VJERA KAO TEMELJ DRUŠTVA
Iako su Židovi živjeli u drugačijim povijesnim okolnostima, i Židovi i nežidovi živjeli su u društvima gdje su monoteističke vjere kontrolirale srca i umove zemalja gdje su živjeli. Ovo razdoblje je razdoblje Vladavine vjere; religija je bila primarna u ljudskoj misli i ponašanju i ujedinjavala društvo i državu. Iako ni ovo razdoblje nije bilo oslobođeno unutarnjih kontradikcija i licemjerja, ljudski su životi, u principu, bili protkani vjerskom tkaninom. Molili su se i ubijali u ime vjere. Tržnice u gradu nosile su imena religijskih koncepata. Kao što je islam bio temeljen na religiji, tako je i feudalizam, gdje je vazal prisezao prisegu vjernosti u svog Gospodara, koji je, zauzvrat, prisezao kralju.
I kršćanstvo i islam dijele zajednički pogled da ljudi imaju božansku namjenu. Kao što je Jehuda Halevi napisao u Kuzarima zašto bi se kršćani i muslimani ne samo molili, nego i išli u svete ratove, ako ne bi osjećali da su njihove akcije i religijske posljedice tih akcija (npr. Raj) temeljne vrijednosti. Kao što kaže Ben-Sasson, Židov, kršćanin i musliman... velika većina stanovnika Europe i Bliskog istoka djelovali su s osjećajem da žive pred Božjim očima.
Židovi su bili duboko ukorijenjeni u ovaj opći kulturni etos. Židovski mislioci čak su usvojili moralne primjere svojih zemljaka u svojim halaĥičkim raspravama (npr. Raši kaže da se čak ni kršćani ne razvode pa ne bi trebali ni mi). Zid, koji je razdvajao Židove od ostalih, bio je zapravo mjesto zajedničke suradnje. To je bio jedan od paradoksa židovskog života u Srednjem vijeku: dok su Židovi dijelili zajednički na vjeri temeljen i kulturni okvir s kršćanima/muslimanima i bili angažirani u religijskom dijalogu, čini se da je procjep između Židova i njihovih susjeda stalno rastao. Nadalje, postojao je i stalni pritisak unutar židovskih krugova da se identificira jedinstveni židovski put (npr. Židovi kao otkupitelji Svijeta) u kontekstu pritiska dominantnog društva da se Židovi stope s njim.

ZAŠTO PISATI JEDNU ŽIDOVSKU POVIJEST SREDNJEG VIJEKA?
Židovi su u srednjem vijeku geografski raspršeni na teritoriju nekoliko država - na teritoriju Bizanta, u Kalifatu i u kršćanskoj Europi, rascjepkanoj na različite države. Ben-Sasson smatra da je židovska povijest srednjeg vijeka jedinstvena i da se ta jedinstvenost temelji na slijedećim procesima:
Želja Židova da budu ujedinjeni: U srednjem vijeku postojala je želja židovskog naroda da se identificiraju kao jedan narod - disperziji unatoč. Bez ovakve unutarnje odluke, narod ne bi postojao. Ova želja očituje se u različitim formama i izrazima - od jedinstva pred patnjama i dijeljenja pogleda na Toru i židovsku praksu preko državnih granica (npr. Raši, Rambam) do dijeljenja jednakih mesijanskih nada - ovo sve Ben Sasson promatra kao izražaj želje za jedinstvom;
Upornost čuvanja jedinstvenog načina života i dijeljenje zajedničkih socijalnih/moralnih normi: Mnogo je više onog što je zajedničko svim Židovima (npr. Ritualna praksa, molitva), nego onog što ih razdvaja. Ovo se, naravno, može gledati i u svijetlu vremena samog - naime ovdje nikako ne smijemo zaboraviti temelje, koje postavlja gaonatsko razdoblje (molitvenici, responsa literatura...);
Zajednička politička sudbina: progonjeni kao drugi i želja za njihovom konverzijom na religiju većine.
Dominantno društvo stalno stavlja nove prepreke na putu židovske opstojnosti, koje postaju izazovi židovskoj zajednici. Baš takav razvoj daje dodatnu dimenziju tumačenju jedinstvenosti srednjevjekovne židovske povijesti, koja se ne može svoditi na puku geografiju. Židovska povijest obilježena je, naime, nivoom tolerancije/netolerancije dominantnih sredina; ona je ujedno i osobna povijest jer su često akcije određene židovske zajednice više bile uvjetovane / predstavljale reakciju na stavove pojedinaca - bilo da se radilo o svjetovnom feudalcu, biskupu/svećeniku, gradu - nego prirodnom geografijom.

DOSTIGNUĆA ŽIDOVSKE ZAJEDNICE
Tisuću godina Srednjeg vijeka čini značajan dio židovske povijesti, koje zaslužuju pažljivo proučavanje baš kao i bilo koje drugo povijesno razdoblje. Bilo je to razdoblje nevjerojatne produktivnosti unatoč teškim okolnostima, gdje su se politički nemoćni Židovi borili za svoje živote i svoje mjesto u širem društvu.
Okolina ih je mrzila više nego pogane, što je rezultiralo periodičnim progonima. Ali bilo je i Židova, koji su se uspjeli obraniti, djelomično kroz zauzimanje ekonomski važnih uloga i čak su ponekad, svojim utjecajem uspjeli umanjiti implementaciju antižidovskih zakona.
Židovi su usmjereni u financijske i poslove uprave, koje su ih udaljili sa sela. Ovakvi su poslovi uključivali međunarodnu trgovinu, upravu imanja, posuđivanje novca na domaćem nivou i sitnu trgovinu. Nije židovski duh bio ono što je vodilo Židove ka određenom zanimanju, već povijesne okolnosti. Sve su ove gospodarske aktivnosti donijele znatne beneficije širem društvu.
Židovi su imali neovisnu unutarnju upravnu strukturu, i bili su spremni probati nove oblike i sustave u implementaciji židovskog zakona, sustava, koji je često reflektirao organizacijske strukture šireg društva (npr. postojanje središnje pravne institucije, koja odlučuje za periferiju). Ova kreativnost formirala je temelje budućem parlamentarizmu.
Duhovno, postojala je nevjerojatna snaga i produktivnost. Stvaraju se različite forme religijskog vodstva (Gaonat u Babiloniji, predsjednik i učenjak u Provansi, ĥasid i rabin u Aškenazu). Postojala je nevjerojatna intelektualna snaga učenja Tore i komentara i mnogo je pozitivnog izraslo iz takvih unutarnjih rasprava. To je bilo društvo, koje je usprkos svim preprekama i opresiji od strane drugih religija uspjelo formirati vrstu kraljevstva svećenika i narod svet. Židovi su uspjeli utjecati na većinske religije, primiti utjecaje od njih i zadržati snažan narodni osjećaj.
Iako je ponekad teško ne promatrati Židove Srednjeg vijeka kao one na koje je Bog zaboravio, Židovi nikad nisu zaboravili svog Boga i znali su kako odgovoriti na ovu optužbu. Nije rijetkost, kao što se nama može činiti, da (pravno i društveno) podjarmljeni narodi toliko produciraju u domenama duhovnog, društvenog i ekonomskog. Židovi su bili nadaleko poznati po svojim osobitim zanimanjima, ali su i stvorili golem tekstualni opus (od poezije i prava do logike i misticizma).
S druge strane, oslanjanje Židova na vladajući autoritet nosi sa sobom i negativne aspekte - naime, Židovi se tako potencijalno nalaze u ulozi žrtvenog jarca. Negativni pak aspekt fokusiranja na učenje Tore zatvara Židovima intelektualne vidike. Treći negativni aspket bio je ta što su zanimanja, kojima su se Židovi u Srednjem vijeku bavili, u širem društvu percipirana kao negativna. Ipak, usprkos tome, Srednji vijek bio je izuzetno plodno razdoblje u povijesti Židova. Uzmimo samo za primjer Rašija, Tosafot, židovski misticizam.

Ben-Sasson zaključuje: Our people were tested in those days - in body, spirits and talents - in a furnace of suffering, a fire of contempt, with pursuit and troubles of simple survival. It emerged from this test not only singed and scorched, but also more pure, clearer thinking, aflame, sharper and more elevated.

---