Naida Mihal Brandl

Treća generacija 1773-1815

Osnovni oblik organizacije hasidskog vodstva razvio se u ovoj generaciji. Širenje, rast i jačanje hasidizma – kako geografski, tako i brojčano –  uz različite profile vodstva karizmatskih pojedinaca, koji su postali glave lokalnih centara, svaki razvijajući svoj vlastiti stil učenja i interpretacije hasidskog načina života, prekid komunikacijskih i kulturnih veza, uzrokovan podjelama Poljske(-Litve) – 1772., 1793., i 1795., kao i ne manje važno pritisci na hasidske zajednice u borbi protiv hasidizma – svi su ovi čimbenici pridonjeli decentralizaciji vodstva u hasidskom svijetu.

Jedna od posljedica ovakvog razvoja jest i diferencijacija hasidske misli i varijacije hasidskog načina života. Od ove generacije nadalje, uvijek postoji nekoliko suvremenih lidera, od kojih svaki ima svoje sljedbenike. I vodstvo i lojalnost sljedbenika u pravilu se prenose s generacije na generaciju i tako izrastaju dinastije hasidskih cadika, kao i nasljedni kampovi njihovih sljedbenika.  Bilo je i epizoda kad su se pojedini vođe morali ponovno potvrditi, kao što je to bio slučaj s Jakovom Jicĥakom ha-Hoze (vidjelac) iz Lublina, koji je počeo voditi zajedicu jos za života svog učitelja Elimeleĥa iz Lyzhanska, ali bez njegovog blagoslova, ili slučaj Jacova Jicĥaka Przysuche, koji je vodio zajednicu za života svog učitelja, ali je ostao s njim na njegovom dvoru. Potomcima prvih hasidskih vođa nije nužno bilo garantirano prvenstvo u biranju novog vođe određene hasidske struje (npr. Abraham b. Dov iz Mezhirecha), niti im je srodstvo bila garancija protiv napada (npr. Naĥman iz Braslava, praunuk Israel Ba'al Šem Tova).

U trećoj generaciji, pojavio se novi oblik vodstva, koji je osigurao pobjedu hasidizma nad svojim oponentima i ubrzao širenje kroz istočnu Europu. Nakon što je Galicija ušla u Austrijsko Carstvo, hasidizam je stekao sljedbenike i među ugarskim židovstvom (npr. obitelj Teitelbaum, Mukachevo).
Neke su hasidske struje do sad razvile sustavne teološke škole, kao što su npr. Ĥabad Hasidi –  intelektualniji i više usredotočeni na učenje. Neke su istaknute haside, kao npr. Levija Jicĥaka iz Berdicheva, i Židovi, koji nisu bili hasidi, smatrali primjerom dobrote i čovjeka punog ljubavi za čovječanstvo. Duhovni outlook i model vodstva temeljen na praktičnom cadiku (pravedniku) također je iskristaliziran u ovoj generaciji.

Uz sve razlike unutar vodstva od ove generacije počinju i otvorenije tenzije između različitih hasidskih dvorova i dinastija, koji su ponekad prerasli u dugotrajne konflikte [npr. Naĥman iz Braslava, Belz, Gora Kalwaria (Gur), Mukachevo, Kotsk].

Do 1830-tih širenje hasidizma bilo je, uglavnom, gotovo. Od progonjene sekte, hasidizam postaje način života i struktura vodstva većine Židova u Ukrajini, Galiciji i središnjoj Poljskoj, a ima i značajni broj sljedbenika u Bjelorusiji-Litvi i Ugarskoj.

S velikim migracijskim valovima prema Zapadu (od 1881. godine), hasidizam prodire i u srednju i zapadnju Europu, a posebno u SAD. Na Zapadu, njegov utjecaj vremenom postaje više vanjski i formalan. Na kraju treće generacije hasidizam je prihvaćen jedna od skupina na ortodoksnoj mapi.

---