Naida Mihal Brandl

Wissenschaft des Judentums

Michael A. Meyer, Two Persistent Tensions within Wissenschaft Des Judentums, Modern Judaism - Volume 24, Number 2, May 2004, str. 105-119:

In the nearly 200-year-long history of Wissenschaft des Judentums--the modern critical study of Jews and Judaism--the relation of scholarly Jews to their texts and traditions, their history and sociology, has indeed been fraught with issues relating to the character of that relationship. Is the insider's view necessarily different? Should it be different? Does Wissenschaft des Judentums for the Jew transcend the purposes contained within the ethos of Wissenschaft itself? Does the Jew who is committed both to Judaism and to Wissenschaft des Judentums have to deal with two internalized value systems that negate or at least modify one another? Is critical inquiry to serve the Jewish faith and the Jewish people or, rather, to serve only itself? Can a non-Jew be successful at Jewish scholarship? It seems to me that these issues lie at the heart of Wissenschaft des Judentums as it has developed through about half a dozen generations in Europe, in America, and in Israel. I shall deal here with two tensions created by Wissenschaft des Judentums that seem to me the most essential ones: the first is that between religious and secular approaches, and the second is that between effort directed inward toward Jewish life and outwardly focused goals....

Wissenschaft des Judentums (Znanost o židovstvu), naziv je za pokret, koji je nastao u XIX. stoljeću, a teži kritičkom istraživanju židovske literature i kulture (uključujući, naravno, i rabinsku literaturu) pri kojem upotrebljava znanstvene metode, kako bi analizirala početke židovske tradicije/židovskih tradicija. U tom razdoblju akademski kršćanski svjet uglavnom je ignorirao židovsku tradiciju smatrajući je, u smislu predmeta izučavanja, nevrijednom. Židovi s tradicionalnim backgroundom, koji su se upoznali sa znanstvenim metodama proučavanja (npr. Leopold Zunz, Abraham Gieger i Zechariah Frankel iz njemačkih zemalja; Samuel David Luzzatto s Apeninskog poluotoka te Nahman Krohmal i Solomon Judah Rappaport iz Galicije) odlučili su promijeniti takvu situaciju te počeli upotrebljavati znanstvene metode kako bi rekonstruirali originalne tekstove, identificirali početke razvoja židovske tradicije i stavili je u širi kontekst svjetskih kultura/civilizacija. Oni su židovsku kulturu/civilizaciju stavljali an par (europskoj) kulturi/civilizaciji te, na taj način, podizali i židovski pojam i samopouzdanje;

Debata oko Wissenschafta između različitih židovskih denominacija - reformno, ortodoksno i konzervativno vodstvo podupiru i vezuju se uz određene stavove prema znanstvenom izučavanju židovstva. Wissenschaft des Judentums i danas se, pak, smatra temeljima akademskog studiranja židovstva;

Prva akcija ovog pokreta bilo je osnivanje Verein für Cultur und Wissenschaft der Juden (Društvo za židovsku kulturu i znanje) 1819. godine. Osnivač je bio Eduard Gans, Hegelov učenik. Među članovima bili su Heinrich Heine, Leopold Zunz i Michael Beer. Bio je to eksplicitni pokušaj da se Židovi kreiraju/definiraju kao Volk (narod), neovisan o svojim religijskim tradicijama. Radili su na validaciji sekularnih kulturnih tradicija na način na koji je to radio Herder i njegovi nasljednici po pitanju njemačkog naroda. Na tom tragu je esej Immanuela Wolfa Über den Begriff einer Wissenschaft des Judentums (O konceptima znanosti o židovstvu) iz 1822. godine;
Usprkos neuspjehu samog društva, njegovi su principi inspirirali mnoge židovske mislioce (i izazvale konzervativnu reakciju);
Neuspjeh Vereina s druge je strane pridonio identifikaciji njemačkih Židova s njemačkom kulturom, a mnoge su vodeće osobe iz ovog kruga konvertirale na kršćanstvo (uključujući Gansa i Heinea).

Leopold Zunz (1794-1886) - jedna od vodećih figura ovog pokreta; posvetio dobar dio svog opusa izučavanju postbiblijske rabinske kulture (tada su kršćanski znanstvenici smatrali da je židovski doprinos završio s Biblijom); značajni eseji Etwas über die rabbinische literature i Zur Geschichte und Literatur; biografija Rašija iz Troyesa; kada je pruska vlada zabranila propovijedi u njemačkim sinagogama, tumačeći da je propovijed ekskluzivna kršćanska institucija, Zunz je naposao Povijest židovske propovijedi (1832), djelo koje se smatralo najvažnijim židovskom knjigom objavljenom u XIX. stoljeću; u njemu se analizira rabinska egzegeza (midraš) i sidur (molitvenik).
Hochschule für die Wissenschaft des Judentums, ili Viši institut za židovske studije osnovan je u Berlinu 1970. i predstavlja nastavljača tradicije pokreta Wissenschaft des Judentums.

Sažetak:
Oruđe koje koriste različiti religijski pravci, a ne novi religijski pokret;
Nije znanost (u smislu neutralnosti), već prije ideologija:
Proširimo svoje razumijevanje tekstova: tvrde da Talmud nije dovoljan, već da je potrebno uključiti poeziju, astronomiju, znanosti, filozofiju koju su pisali rabini (Židovi)...
Studirajmo ove tekstove pokušavajući razumjeti što su oni značili ljudima, koji su ih pisali - izlaze kritičke edicije.
Što je esencijalno, a što nije?
Prihvaćaju je i reformni, kao i pozitivno historijsko židovstvo, ali s nekim razlikama;
Ortodoksni oprezniji (opasnosti, koje u sebi krije povijesni pristup);
Wissenschaft izbjegava misticizam (Kabala, Hasidut...);
Jedan od ciljeva: židovski studiji, koji zapošljavaju Židove kao predavače unutar sveučilišta radije nego seminari.

---